Svatko od nas u određenom trenutku svoga života poželio je spakirati najnužnije i otisnuti se u nepoznato. Vođen tom idejom, odlučio sam napustiti Zagreb i proputovati jugoistočnu Europu, s ciljem da zakoračim u Aziju. Nakon pomnih proučavanja karata, kalkuliranja troškova i želje za što boljim doživljajem krajolika na putovanju, odlučio sam se za skuter s motorom od skromnih 50 kubika i četiri takta. Zvuči neizvedivo? Pokazat ću vam da je upravo suprotno!
Iako je skuter kojim sam se odlučio uputiti u avanturu poprilično velik i komforan, nakon pomnog razmišljanja odlučio sam ponijeti samo najnužnije (opremu za kampiranje, fotografsku opremu, malo hrane, nešto odjeće, alata...)
Nakon neprospavane noći i zadnje provjere prtljage, umjesto u rano zoru, napuštam Zagreb u sumrak, u smjeru istoka naše zemlje. Ubrzo uviđam posljedice putovanja noću. Dobra strana toga je rjeđi promet, što mi odgovara jer najveća brzina koju moj skuter može razviti je 60-ak km/h, a negativna strana je hladnoća na koju nisam bio pripremljen unatoč svoj motorističkoj opremi. Tu prvu noć putovanja proveo sam pomalo zbunjen. Kamo skrenuti, zašto ovako, zašto onako... Ali konačno, oko tri ujutro stižem u Košku, malo selo pokraj Osijeka gdje me rodbina ugostila i okrijepila. Sljedećeg jutra, nakon opskrbe u osječkom megamarketu i revizije onoga što imam, a ne treba mi i onoga čega nemam, a treba mi krećem dalje. Prolazim Vukovar, uz kratak odmor pored glasovitog vodotornja, i dolazim do hrvatsko-srbijanske granice gdje, uz čuđenje policajaca u njihovom službenom stojadinu, dobivam prve žigove u putovnici.
Sljedeća stanica, Novi Sad. Provodim noć u motelu uz pijane Ruse i rano ujutro odlučujem nastaviti prema Beogradu, gradu famoznog noćnog kaskadera – Belog Fantoma. Zahvaljujući ljubaznom taksistu, jedem najbolje ćevape u Beogradu i odlučujem nastaviti prema Smederevu, gdje se održavao prvi moto-susret sezone. Tamo provodim tri nezaboravna dana i krećem dalje preko Srebrnog jezera i Đerdapa uz Dunav, do bugarske granice. Tu sam imao male probleme sa skuterom, nije vukao kako treba. Nakon rastavljanja i zvanja mehaničara, dolazim do zaključka da je to sve zbog balkanskog goriva. Pa sam svog ljubimca počastio gorivom jedne eminentne austrijske firme i problem je nestao.
S pogledom na lijepi plavi Dunav, ulazim u Bugarsku. Donedavno željezna zavjesa i vrata istočne Europe – danas Europska unija. Iako su u Europskoj uniji i vidljivo nas pretječu, vozni park Bugara je kao iz nekog drugog vremena, asfalt je mjestimično jako popucao, a neki dijelovi ceste su pod vodom, tako da jedva gmižem prema sljedećem odredištu, Sofiji. Prije Sofije valja prijeći Staru planinu, jer zaobilazak iste bi bio predug. I tako, pri brzini od 10 do 30 km/h, upoznajem svaki milimetar strmog uspona i nakon sati i sati uspinjanja, konačno stižem na vrh prekriven snijegom čak i u svibnju te bivam nagrađen veličanstvenim pogledom na cijelu Bugarsku.
U Sofiji tražim prenoćište koje neće previše udariti moj džep i pronalazim sobu u podrumu jednog hotela koja bez prozora i s tigrastim tapetama više pristaje kraljicama noći nego avanturistu poput mene. Dva dana u šarolikoj Sofiji su prošla i prebrzo, pa napunjenih baterija krećem prema Plodvivu. Plodviv se pokazao kao prekrasan grad, možda čak i ljepši od Sofije, i s tugom u očima sam krenuo dalje, prema konačnom odredištu mog putovanja, Istanbulu. Praćen stalnim pljuskovima, lagano gubim živce, što je kulminiralo jednog jutra nedaleko od Edimea kada mi je promočila sva oprema, a skuter jednostavno propadao kroz blato.
Mokar i preumoran, odlučujem odgoditi ulazak u Istanbul za taj dan. Ali sljedećeg jutra, nakon četiri sata probijanja kroz grad od 12,5 milijuna stanovnika i cesta sa po 10 traka, gdje vrijedi zakon 'tko jači, taj tlači', dolazim do hostela podno Aja Sofije, u samom centru grada koji nikad ne spava. Istanbul, turistički megalopolis, nameće se svojom arhitekturom, uličicama starog Konstantinopola i tržnicama toliko raznolikim da ne znam kamo bih se prije okrenuo i što bih prvo pogledao. A ulice pružaju predivnu mješavinu turskih starosjedioca koji uživaju u ispijanju jakog čaja i pušenju nargila te turista koji fotografiraju znamenitosti i komentiraju cijene lokalnih prodavača suvenira. Nakon istraživanja čari Istanbula, odlučujem se na posljednji korak, prelazak preko mosta na Bosporu. Sjedam na skuter i polako se probijam kroz grad prema jedinom mostu na svijetu koji povezuje dva kontinenta. Ugledavši duplu žutu crtu na mostu, moje srce počinje ubrzavati jer je cilj mog putovanja nadohvat. Nekoliko metara prije granice Europe s Azijom silazim sa skutera, duboko udahnjujem i nakon 15 dana putovanja konačno zakoračujem u Aziju.
