U Queensu snimam iz taksija, metalnom ogradom ograđeno igralište, djeca neprivilegiranih, iza njih gusto pakirane skromne drvene kuće njihovih roditelja, neodržavane, izblijedjele, kretanje vozila onemogućava bilo kakovo tehnički uspjelu fotografiju, dostatno samo za prisjećanje na dojam, riječi oslikavaju sliku, izoštravaju blur, zumiraju 20x.

Manhattan odjednom leži preda mnom, preko East Rivera, navire rijeka proturječnih osjećaja, impresije istovremeno očekivanog i neočekivanog , bez potpunog ushićenja, ali i bez razočaranja, poseban osjećaj koji bi se mogao opisno nazvati, posebno nenajavljen susret novog i starog svijeta. Stari svijet sazdan od slojeva vremena, a novi dinamičan do krajnosti i tehnički fascinantan. Realizacija krajnje tehnički mogućeg ovdje je prva estetika, tako su svaka u svoje vrijeme najviše zgrade na svijetu iznikle u Velikoj Jabuci Flatiron, Woolworth Building, Chrysler Building, Empire State Building, Twin Towers.

Prijatelj Krešo, već iskusan rendžer džungle ovog ogromnog grada, provozi me već betonskim kanjonima, sumrak je i namještam ISO 1600, snimke na Time Squareu iznenađujuće dobro uspijevaju iz ruke. Još uvijek me fascinira fantastična kvaliteta noćnih snimaka digitalne tehnike, klasičnim slideom od ISO 100 ne bih ni pokušavao snimati, stativ je nemoguće postaviti. Još da mi je stabilizator u objektivu...

Dan drugi, na Petoj aveniji, rijeka ljudi, oni s plavim odijelima kao u uniformama, gledaju sa suvereno usmjerenim pogledima preko nas, koji lutamo bez cilja, turisti, besposleni, neprilagođeni. U Madison Square Parku beskućnici bez velikog uvoda i pompe stupaju u prijateljske razgovore, crni, bijeli, žuti, međusobno to ni ne primjećuju, ostali moraju ostati ozbiljno uzvišeni i ne primijetiti nikoga, što i nije tako jednostavno.

Kod Tiffanija, na križanju 57. ulice, osvrćem se ne bih li ugledao Audrey Hepburn kako doručkuje tamo s pogledom na nedostižne dijamante, neponovljiv šarm glumice i filma 'Breakfast at Tiffany's'. Neki i ulaze u mitsku draguljarnicu, ne slažu se sa mnom o nedostižnosti dijamanata, a što se može, takav je ovo grad u zemlji neograničenih mogućnosti. Naravno, nitko nas ne informira o tome da se neograničenost u zemlji s ta tri slova U.S.A. odnosi i na neograničenu mogućnost propasti, a ne samo na uspjeh. Upravo prolazim pored Trump Towera.

Put u visine vodi preko prekrasnog art deco ulaznog hola Empire State Building i kroz tri sigurnosne kontrole do lifta na 80, pa još jednim na 86. kat. Pogled Kinga Konga na grad superlativa. Teleobjektivom od 400 mm lovim Kip slobode i veliku prazninu na Lower Manhattanu. Svi znamo gdje smo bili onog lijepog sunčanog dana 11. rujna, kada su dvije visoke zgrade od čelika i betona dobile dušu u trenutku svoje dematerijalizacije, poput moderne Atlantide nestale u oblaku prašine, ostavivši nas u vječnoj čežnji za njima, za nama.

U upravo za 600 milijuna dolara obnovljenom Muzeju moderne umjetnosti, poznatijem kao MoMa, foto-ideje naviru, jedva ostaje vremena da se ushićujem 'Zvjezdanom noći' Van Gogha i Picassovim 'Gospođicama iz Avignona', a upravo su me ove slike i dovele u posjet Velikoj Jabuci. Sreća da je Europa imala toliko slikara jer što bi inače prezentirali američki muzeji. Istina, tu je autentično američki pop-art Campbellovih juha Andyja Warhola, američke zastave Jaspera Johnsa, erotske metafore O Keeffe, ali ne i puno više.

I najveći pjesnik Amerike Walt Whitman svoju je poemu Pjesma o meni započeo na tlu ovog grada, a njegovim ću stihovima i završiti ovu priču.

Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana,
nemirnjak, mesan, čulan, izjelac, ispilac, porodilac,
nisam sentimentalan, ne stojim povrh ljudi i žena ni
postrance od njih
i nisam više skroman nego neskroman.
Odšarafite brave s vrata!
Sama vrata odšarafite s njihovih dovratnika!
Tko god ponižava drugog, ponižava mene.
A što god se učini ili kaže, vraća se konačno meni.
Kroza me zapljuskuju nadahnuća duha, kroza me struja i kažiput. (preveo Tin Ujević)