Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.

'Greška u našim zvijezdama' autora Johna Greena u izdanju Fokus komunikacija originalna je knjiga puna osjećaja napisana je s izvanrednim smislom za humor i sarkazam, a zahvaljujući autorovom pripovjedačkom talentu ostavlja na čitaoca izniman dojam.

Ulomak iz romana

Otišle smo u trgovinu cipelama. Dok smo kupovale, Kaitlyn je neprestano birala sandale otvorenih prstiju za mene i govorila: “Ove bi ti sjajno stajale”, što me podsjetilo da Kaitlyn nikad nije nosila sandale otvorenih prstiju jer je mrzila svoja stopala vjerujući da su joj drugi prsti predugi, kao da je taj drugi prst prozor duše ili nešto slično.

Stoga je, kad sam joj pokazala par sandala koje bi odgovarale boji njene kože, rekla samo, “Aha, ali...”, a to ‘ali’ je značilo ali onda će javnosti razotkriti moje odurne prste pa sam rekla: “Kaitlyn, ti si jedina osoba koju znam, a koja ima dismorfiju vezanu uz nožne prste”, a ona je upitala:
“Što je to?”
“Znaš, kao kad se pogledaš u ogledalo i ono što vidiš nije ono što zapravo jest.”
“Oh. Oh”, rekla je. “Sviđaju ti se ove?” Podigla je par slatkih, ali nimalo spektakularnih Mary Janes cipela pa sam kimnula, a ona je pronašla svoj broj i isprobala ih, hodajući gore-dolje po trgovini i promatrajući si stopala u do koljena visokim i zakrivljenim zrcalima. Potom je zgrabila par droljastih cipela s remenčićima i upitala, “Je li uopće moguće hodati u ovome?

Mislim da bih umrla...” pa se naglo zaustavila i pogledala me kao da želi reći Žao mi je, kao da je zločin spomenuti smrt umirućem. “Trebala bi ih probati”, nastavila je Kaitlyn, pokušavajući ublažiti nelagodu.
“Radije bih umrla”, uvjerila sam je.

Na kraju sam odabrala samo neke japanke, tek toliko da kupim nešto, a onda sjela na jednu od klupa nasuprot police s cipelama i promatrala Kaitlyn kako se provlači među policama, kupujući toliko usredotočena da je nalikovala profesionalnim šahistima. Željela sam izvući Ponoćne zore i malo čitati, ali znala sam da bi to bilo nepristojno pa sam samo promatrala Kaitlyn.

Povremeno bi došla do mene stežući neki plijen prstima i upitala, “A ovo?” a ja bih pokušala izreći neki inteligentan komentar na račun cipela. Konačno je kupila tri para, a ja sam kupila svoje japanke i dok smo izlazile, upitala me: Anthropologie?

“Zapravo bih trebala krenuti kući”, odgovorila sam. “Mrvicu sam umorna.”
“Svakako, naravno”, rekla je. “Moram te češće viđati, dušo.”
Stavila mi je ruke na ramena, poljubila me u oba obraza i odmarširala, njišući svojim uskim bokovima.

Ipak nisam otišla kući. Najavila sam mami da me pokupi u šest, a iako sam pretpostavljala da je ili u centru ili ispred na parkiralištu, svejedno sam sljedeća dva sata željela samo za sebe. Voljela sam svoju mamu, ali njena me stalna blizina ponekad činila neobično nervoznom. A voljela sam i Kaitlyn. Stvarno jesam. Ali nakon što sam tri godine provela odvojena od odgovarajuće cjelodnevne izloženosti svojim vršnjacima, osjećala sam među nama određenu nepremostivu udaljenost. Mislim da su mi moji školski prijatelji željeli pomoći da prođem kroz
sve to s rakom, ali su naposlijetku shshvatili kako to nisu u stanju.

Za početak, nema puta kroz.