A onda je došlo to zlo. Prvo su mi narasle sise. I to preko noći, i to do broja takvoga da od svoje dvanaeste godine nosim na njima strije kojima se diče samo iskusne majke. Nije im bilo pomoći. Nijedna krema ne pomaže jednom kad koža pukne. Ali to i nije toliko bitno. Bitno je da zbog njih više nisam mogla trčati. Jer su stalno neurotično skakale u nekim svojim smjerovima, i jer su svi  buljili u njih i jer je to bilo urnebesno smiješno. Još uvijek sam onda mogla uloviti i namlatiti svako cerekalo, ali nije to više bio gušt. Trčati naokolo s tim smiješnim izraslinama. I nije više bilo ni zgodno hodati naokolo, jer su one i dalje skakutale i ljuljuškale se, a najviše ih je radovao direktan vjetar koji bi od majice napravio drugu kožu, a sve na radost slinavih pubertetlija koji nikad nisu znali sakriti ono nešto između poruge i divljenja, a sve uz pratnju razrogačenih usta i proširenih zjenica. Nikad ništa nisu znali sakriti.

Pa sam onda počela mrziti. Prvo sam zamrzila njih, obadvije, lijevu više jer je malkoc veća, a onda sam zamrzila ljeto. Jer nisam mogla nigdje naći toliko čvrstu vreću koja bi mogla odoljeti direktnom maestraliću. Pa sam zato prestala izlaziti van. Zabila sam se u kuću, a u to doba nije bilo ni mobitela, ni interneta, samo televizije. Preko dana bih onda spavala, a noćima se družila s MTV-jem. Pored televizije nije se moglo raditi ništa pametnog nego uživati u blagodatima prehrane, a nekretanje i prežderavanje vodili su samo jednom - nekontroliranom rastu i daljnjem pucanju zbunjene kože. Sve je onda izmaklo kontroli. Gledala sam ponekad tužno u fotke svojeg nekad vižljasto dječje/dječačkog tijela glatke kože, a sad u nešto izobličeno, s oteklinama, s jastučićima, s prugama i svim tim nečim na što su drugi običavali sliniti, a meni se gadilo. Jer nisam više mogla potrčati, skočiti, učiniti ništa, a da se pritom nisu pojavili neki smiješni cunamijići po tom novom tijelu koje nikad nisam tražila ni željela.

Onda smo se neko vrijeme, nekih kriznih godina, borili, tijelo i ja. Preko tjedna bih ga izgladnjivala, a ono je stalno prizivalo slike pečenja i slatkiša i vikendom bi nadoknađivalo svoju muku. Mrzilo me, vjerojatno, isto kao i ja njega.

Ja sam se i dalje povlačila, nigdje nije bilo kontrole i nigdje nije bilo smisla. Prvo sam popustila na tjelesnom. Uvijek sam na onoj atletici bila prva, ali sad sam odlučila da je baš super da se svi dogovorimo i zajedno prođemo kroz cilj, nego da se pravimo važni kroz te neke glupe trke. Sve su se trapave ženske složile sa mnom, osim jedne koja je htjela vidjeti koliko može. Pa me profa poslije oribao da što izvodim. Izvodim pubertet, eto što. Mrzim sise i mrzim cijeli svijet. Poslije sam nastavila popuštati u svemu u čemu sam trebala dokazivati koliko sam bolja i spretnija od drugih. Sve je postalo besmisleno.

Jednom mi je mužjak pričao da je s ulaskom u pubertet njegov svijet postao pun boja, oblika, mirisa i veselja. I da se od tog doba osjeća kao netko tko uživa u cijelom tom raju. Meni je baš do tog doba sve bilo super i krasno. A onda me netko preselio u horor priču s mlitavim tijelom i čudnim kukovima. I tim nekim bolovima i krvarenjima.

Život odrasle jedinke u svijetu opsjednutom sve nekim stvarima koje je nemoguće shvatiti, a još više prihvatiti.

Sad, u doba neke pripreme za menopauzu, ponovo trčim. Smislili su neke čvrste grudnjake u kojima sise ne mlataraju baš tako sumanuto kao nekad. A i više je i njima dosta tog skakutanja, najradije bi se spustile do trbuha i malo odspavale. E, ne'š sinko, sad im uzvraćam istim terorom. I pijem one neke nadomjestke da ne otiču i ne bole onih dana kad treba krvariti. A i ne rastem više onako na sve strane, sad je sve stalo i polagano se usukava samo u sebe... pretvaram se u suhu smokvu, konačno.

Ipak, još uvijek se one ne daju, još uvijek glasno viču i svaku malo iskoriste gužvu i onda se ozbiljno zabulje u nekog kroz sve slojeve majica, maja i džempera. Oni hrabriji priznaju da ponekad zamišljaju kako grickaju te bezobrazno napadne bradavice, oni manje hrabri se samo glupo smješkaju.

Mene boli briga i za njih i za njihove obožavatelje. Ponekad mi ih bude žao, to da su prošle skrivane i posramljene kroz cijeli život, to manje-više; ponekad mi je žao da nisu nikoga nahranile i da su stvarno cijeli život bezveze bile tako privlačne i opisivane lijepima. I tako neprihvaćene od moje strane. Tužno. Smiješno.

Mah, glupost.

Preuzeto s http://aniram.blog.hr

Internetom ili e-mailovima svakodnevno kruže razni biseri, šale, mudre misli ili zanimljivosti skinute s neta, s blogova i portala, ili iz nečije glave direktno. U rubrici Fore s neta možete vidjeti neke od njih, a možda ste ih već negdje i pročitali. Imate li i vi neku dobru foru, pošaljite je na teen@t-com.hr