Dvadesetdvogodišnja Cheryl Strayed mislila je da je izgubila sve. Nakon majčine smrti njezina se obitelj rasula, a njezin je brak uskoro propao. Četiri godine kasnije, kad više nije imala što izgubiti, donijela je najvažniju odluku u svom životu
Bez ikakva iskustva i priprema, vođena samo slijepom voljom, propješačit će gotovo 2.000 kilometara Stazom pacifičkih vrhova, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona sve do države Washington – i to posve sama. Sjajno napisana, s puno topline i humora, 'Divljina' u izdanju izdavačke kuće Znanje moćna je ispovijed o strahovima i željama mlade žene koja se bori protiv svih nevolja na mukotrpnom putovanju koje je dovodi do duhovnog ozdravljenja.
Ulomak iz knjige 'Divljina'
Staza je išla prema jugu, neko vrijeme usporedo s autocestom, spuštajući se u stjenovite vododerine i opet se penjući. Planinarim, mislila sam. I onda, planinarim po Stazi pacifičkih vrhova. Baš taj čin, planinarenje, bio je u središnjoj točki mojeg vjerovanja da je takav
put razuman pothvat. Napokon, što je planinarenje ako nije hodanje? Mogu hodati, tvrdila sam kad je Paul izrazio zabrinutost zbog toga što zapravo nikada nisam planinarila. Uvijek sam hodala. Hodala sam satima bez prekida kao konobarica. Hodala sam po gradovima
u kojima sam živjela i koje sam posjetila. Hodala sam iz užitka i s namjerom. Sve je to bilo istina. Ali poslije otprilike petnaest minuta hodanja po SPV bilo je jasno da nikada nisam hodala u pustinjske planine početkom lipnja, s naprtnjačom puno težom od polovice moje
težine na leđima.
To, sada se vidjelo, uopće nije bilo nalik na hodanje. To zapravo nije toliko slično hodanju koliko paklu.
Počela sam dahtati i znojiti se, a prašina je prekrila moje čizme i goljenice dok se staza okretala prema sjeveru i počela penjati, a ne ići goredolje. Svaki je korak bio mučan dok sam se penjala. Tek bi se katkad staza nakratko spuštala, što nije bila stanka u paklu već nova
vrsta pakla zato što sam se na svakom koraku morala naprezati da me, zbog strahovite težine koju nisam mogla nadzirati, sila teža ne povuče prema naprijed i da ne padnem. Činilo mi se da naprtnjača nije toliko pričvršćena za mene koliko ja za nju. Bila sam kao zgrada s udovima, odvojena od temelja, koja tetura kroz divljinu.
Nakon četrdeset minuta glas u mojoj glavi vikao je: U što sam se upustila? Pokušala sam se ne obazirati na njega, pjevušiti dok sam planinarila, iako je pjevušenje bilo preteško kad sam istodobno dahtala i stenjala u agoniji i pokušavala ostati u tom ne baš uspravnu položaju, kad sam se istodobno kretala prema naprijed, a osjećala sam se kao zgrada na nogama. A onda sam se pokušala jednostavno usredotočiti na ono što sam čula — topot vlastitih stopala po suhoj i kamenoj stazi, šum krhkoga lišća i grana niskoga grmlja pokraj kojega sam prolazila na vrućem vjetru — ali to je bilo nemoguće. U što sam se upustila?
bio je silan krik. Nije se mogao prigušiti. Jedina moguća razdvojenost bila je moja budna pozornost, oprez. Očekivala sam zvečarku iza svake okuke, spremnu na ugriz. Činilo se da je krajolik stvoren za njih. Kao i za pume i serijske ubojice koje se razumiju u divljinu. Ali na njih nisam mislila.
Bio je to sporazum koji sam sklopila sama sa sobom prije nekoliko mjeseci i jedino što mi je dopustilo da sama planinarim. Znala sam da je, dopustim li da me svlada strah, moj put osuđen na propast. Strah se u velikoj mjeri rađa iz priče koju sebi pričamo i stoga sam odlučila pričati sama sebi priču drukčiju od one koja se priča ženama. Odlučila sam da sam na sigurnom. Jaka sam. Hrabra sam. Ništa me neće svladati. Ustrajanje na toj priči bilo je oblik vlasti nad umom, ali većinom je uspijevalo. Svaki put kad sam čula zvuk nepoznata podrijetla ili osjetila da se u mojoj mašti uobličuje nešto strašno, odgurnula sam to od sebe. Jednostavno sebi nisam smjela dopustiti da se uplašim. Strah rađa strah. Moć rađa moć. Prisilila sam se da rodim moć. I nije prošlo mnogo vremena prije nego što se uistinu nisam bojala.Odviše sam teško radila da se bojim.
Koraknula sam jedanput, i još jedanput, krećući se tek nešto brže od puzanja. Nisam mislila da će planinarenje po SPV biti lako. Znala sam da će mi trebati neko vrijeme da se priviknem. Ali sada, kad sam bila tu, bila sam manje sigurna da ću se priviknuti. Planinarenje po SPV bilo je drukčije nego što sam zamišljala. Ja sam bila drukčija nego što sam zamišljala. Čak se nisam mogla sjetiti što sam zamišljala prije šest mjeseci, prošlog prosinca kad sam odlučila da to učinim.
Izdavačka kuća Znanje i tportal poklanjaju vam hit knjigu 'Divljina'
