Gilly se logira na web stranici 'Od ponedjeljka do petka' u izdanju Mozaika knjiga koja je specijalizirana za najam preko tjedna u Londonu. Nakon nekoliko loših iskustava, pojavi se glamurozan Jack Baker i ona tom privlačnom, zgodnom i dinamičnom strancu iznajmi sobu. Jack je tajanstveni muškarac koji se bavi TV produkcijom, no Gilly se ne zadovoljava tim i želi znati više o njemu – kuda odlazi vikendom?

U isto vrijeme , Gilly susreće Guya u skupini šetača pasa s kojim se druži svakog jutra. U toj skupini je šaroliko društvo kojih povezuje ljubav prema psima. No, ubrzo Guy postaje bitna karika u životu Gilly ali on ima curu, pa sve ostaje u granicama parka.

Podrška koju ljudi imaju od svojih pasa je jasno prikazana u ovom romanu i Gillyn pas Ruskin pomaže joj pronaći ljubav, pa čak i ima mišljenje o ljudima u njezinu životu. On ju prati tijekom većeg dijela knjige. Iako Gilly nedostaje muškarca u životu ona ima vrlo veliku mrežu prijatelja, obitelji i susjeda koji ju podržavaju i prate na putovanju u potrazi za srećom.

Gotovo svatko je čuo, ako ne i pročitao 'Pedeset nijansi sive' ali jeste li znali da je nježna romantična priča koja uključuje grupu šetača pasa zamijenila baš nju na Amazonu u Velikoj Britaniji na mjestu najprodavanijih knjiga? To je knjiga Alice Peterson 'Od ponedjeljka do petka'. Alice Peterson morala je biti zapanjena kada je njezin slatki romantični roman o grupi šetači pasa skočio na vrh ljestvice i 'zapalio' Veliku Britaniju. A onda ju je, vjerojatno, još više pozitivno šokiralo kada je shvatila da je njena knjiga, 'Od ponedjeljka do petka' , svrgnula 'Pedest nijansi sive' na drugo mjesto.

Ulomak iz knjige

Roy kasni dvadeset minuta. Ne smijem više piti, govorim si dok si točim još jednu čašu vina. Pregledavam dnevni boravak, a Ruskinov češalj i izgriženu igračku zeca guram u jedan ormarić. Vješam ljetnu jaknu, a uzicu i izuvač šutam sa strane. Pogledam se u zrcalo. Nosim tamne traper hlače i crnu majicu, a kosu sam skupila šalom s uzorkom leoparda.
Poskočim kad čujem kucanje na vratima. Smiri se. Srce mi tuče, ali namještam osmijeh najbolje što mogu.
Otvaram ulazna vrata. – O, ti si, Gloria.
Viri u dnevni boravak i šapće: – Nije ovdje, zar ne?
– Nije!
– A da se sakrijem u zahod?
Stavljam joj ruku na leđa i guram ju van kroz vrata.
– Moramo imati šifru – govori na cesti. – Ako gospodin Riba bude bio čudan, otvori i zatvori kapke nekoliko puta.
U sljedećih deset minuta zazvoni telefon. Zove Jonnie, tip kojeg sam upoznala na prijašnjem poslu, i pita hoćemo li izaći večeras. – Ne mogu – kažem mu, ali predlažem da se nađemo sljedeći tjedan. – Može – kaže entuzijastično. Znam da je slab na mene. Da sam barem i ja slaba na njega.
Ubrzo mi je telefon stalno zauzet. Zove tata, a zatim Anna i pita hoćemo li uzeti pizzu i otići u kino.
– Ne mogu – kažem. – Trebam upoznati Roya Bakalara, sa stranice Od ponedjeljka do petka.
– Roy Bakalar – kaže zamišljeno. Čujem joj smijeh u glasu.
– Gilly, nikad ne znaš. Možda je gospodin Roy Bakalar muškarac tvojih snova – govori.
– Daj, Anna! – bunim se, ali kad malo bolje razmislim...

– Upoznali smo se na stranici Od ponedjeljka do petka – govorim na vjenčanju, ponosno držeći mikrofon.
Stojim pokraj Roya, koji je zgodan kao James Bond. Šator je postavljen na jednom engleskom posjedu, strop mu je prošaran zvijezdama, a stolovi su ukrašeni svijećama. Nosim jednostavnu, ali elegantnu haljinu boje slonovače. – Nakon Edwarda – počinjem – bila sam uvjerena da nikad više neću upoznati tako posebnu osobu... Dok se nije pojavio Roy.
Uzdasi. Divljenje. Čuđenje.
– Da budem iskrena – kažem stavivši ruku na srce – njegovo prezime mi se baš nije svidjelo...
Roy me razigrano gurka.
– Kao ni njegovo kašnjenje.
Prijatelji i obitelj se smiju i plješću, bodreći me da nastavim.
– Ali kad sam otvorila vrata...

– Bok! – Visoki muškarac stoji pokraj svojeg bicikla metalik boje. Na glavi ima ljubičastu kacigu, a obučen je u kratke hlačice koje naglašavaju njegove mišićave noge. Ima kosu boje mrkve. – Oprosti što kasnim – kaže.
Makni taj razočarani izraz lica i poželi mu dobrodošlicu, Gilly.
– Mogu li ostaviti bicikl u vrtu?
– Naravno – piskućem.
– Super. – Gura ga kroz dnevni boravak, a Ruskin laje zbog ovog grubog upada. – Hej, mali – kaže. – Kako se zove ovaj drski momak?
Očajno gledam u prozor Glorijine spavaće sobe, ali nema je ondje. Roy stavlja bicikl na ruševan zid u mojemu vrtu.
– S biciklima je noćna mora jer ih više ne možeš ostaviti vani. Nigdje nije sigurno.
– Zar nemaš lokot? – pitam, misleći pritom kako vani ima savršeno dobra ulična svjetiljka za koju je mogao privezati bicikl.
– Da, ali današnji lopovi lako prerežu lanac, znaš. – Sada već počinjem paničariti u vezi s tim koliko dugo Roy namjerava ostati. Uistinu ne bi imao sreće da tijekom njegovog kratkog obilaska kuće na broju 21 neki lopov vreba vani i sprema se prepiliti njegov lanac za bicikl. Roy se vraća u kuhinju i uzima jabuku iz moje žičane zdjele za voće. Briše ju o svoju znojnu majicu kao da je loptica za kriket.
Nudim ga pićem. Zamoli za čašu vode.
– Uzdravlje. Zgodno mjesto – primjećuje i kima. – Dugo živiš ovdje?
– Četiri godine s prekidima.
– Zašto želiš uzeti stanara? – Namiguje mi.
Moram platiti prirez. – Mislila sam da bi to bila lijepa promjena – kažem veselo.
Njegova majica otkriva da voli Manchester United, a ja užasnuto zamišljam kako prebacuje kanale s Kako dobro izgledati gola na Utakmica dana.
– Da ti pokažem kuću?
– Može, naravno! – Skače sa svojega mjesta. – Samo izvoli. – Dok hodam ispred njega, imam neki neugodan osjećaj da mi gleda u guzicu.
– Neće dugo trajati – šalim se. – Dakle, kao što vidiš, ovo je dnevni boravak.
– Lijepo – daje mi do znanja.
Ruskin ide za nama dok Royu pokazujem mali zahod u prizemlju i kupaonicu na polukatu. Stajem kao ukopana. Rublje mi još uvijek visi na sušilici iznad kade s nizom gaćica koje su naslagane jedne do drugih. – Ispričavam se – crvenim se. – Idemo dalje – kažem i jurim van iz kupaonice.
– Ne brini – namiguje mi. – Nije prvi put da vidim nečije gaćice.
O, Bože. – Čime se baviš, Roy?
– Profesor sam, predajem matematiku i fiziku. Nažalost – dodaje.
Odmah se uznemirujem. Njihovo radno vrijeme nije dugačko. Ne želim nekoga tko će mi doći kući u pet popodne. Možda ustvari samo želim da mi netko baci ček kroz ulazna vrata svaki mjesec, ali bez Roya u paketu.
– Dobio sam mjesto u jednoj školi u Ealingu – nastavlja – ali mojoj gospođi nije do selidbe, a predaleko je putovati iz Devona.
– Aha, shvaćam. – Ali jedino mogu vidjeti Roya kako sjedi na mojem trosjedu i priprema se za nastavu.
Vodim ga gore u dodatnu sobu. To je mala soba sa slikom španjolskog maslinika na zidu, s kapcima i bračnim krevetom s plavim pokrivačem s točkicama.
Sjeda na krevet. – Udobno. – Znakovito se smiješi. Ja sklanjam pogled.
Što da radim? Ne mislim mu pokazati svoju spavaću sobu. Malo je ljigav, zar ne? Kako da ga odbijem? Možda da mu kažem da će povremeno morati dijeliti krevet s mojim tatom i da moj tata ima problema s crijevima? Da je inkontinentan. Moj će otac morati spavati na strani bližoj kupaonici. To će sigurno upaliti.
Skače i nestrpljivo trlja ruke. – Može sutra?
– Sutra! – zavapim.
– Da. Kad god odgovara gazdarici.
– Jao, Roy, nisam sigurna. Vidiš, stvar je u tome što...
– Sa mnom je stvarno lako živjeti – prekida – nećeš ni znati da sam ovdje. Kad se vratim s posla, samo želim obući trenirkicu i opustiti se, znaš kako je to – kaže i ponovno mi namiguje. Jedan mig za drugim. To je kao bolest.
U ovom kritičnom trenutku u džepu mi zavibrira mobitel, govoreći mi da imam novu poruku. Zamolim ga da me ispriča na minutu te brzo izlazim iz spavaće sobe i silazim. Dobila sam poruku od Anne. – Kako ide s tipom od ponedjeljka do petka? Pusa. – Nazvat ću ju poslije. Sada moram ovo riješiti, pomislim kad čujem kako Roy silazi.
– Dođi SADA – pišem poruku Gloriji. – Pretvaraj se da te zanima kućni broj 21. – POŠALJI.
Roy mi se ponovno pridružuje i udobno se smješta na moj trosjed kad netko pokuca na vrata.
– Žao mi je, Roy, baš sam ti mislila reći da treba doći još jedna osoba koju zanima soba, tako da...
– Aha. – Skače i baca časopis na pod. – Nema problema. Idem po bicikl.
Osjećam se krivom dok ga gledam kako gura svoje prijevozno sredstvo preko mojega tepiha, ali onda opet, biste li vi mogli živjeti s nekim tko kaže “trenirkica”? Nisam ni mislila. Ni Ruskin ne želi živjeti s takvom osobom.
Otvaram ulazna vrata, a Gloria ulijeće, odjevena u bezobličnu majicu, crne tajice, na nogama ima japanke, a u srebrnoj kosi ima rajf. Ne bi mogla izgledati manje tipično kao netko tko koristi stranicu Od ponedjeljka do petka ni da se potrudi.
Rukujem se s njom. – Dolazim za minutu – govorim i šapćem – hvala ti.
– Kakva prekrasna kuća – oduševljeno govori, upadajući unutra. – Uzimam!
Roy gura bicikl pokraj nas. – Možeš li mi javiti što prije? – pita i kratko kimanjem pozdravlja Gloriju na izlazu.
– Naravno. Hvala što si došao.
– Nema problema. – Penje se na bicikl i odlazi u bespuća Hammersmitha.
Okrećem se prema Gloriji s osjećajem olakšanja.
– Odabiranje stanara i život s nekim je poput braka – govori. – Ne udaješ se baš za prvog muškarca s kojim izađeš, zar ne?
U pravu je.
– Ne brini, Gilly. Moraš odraditi još samo dvanaest Royeva.
U takvom ozračju ispijamo bocu vina do kraja, naručujemo tajlandsku hranu i gledamo emisiju Kako dobro izgledati gola.
Kasnije te noći ne mogu spavati.
Je li Gloria u pravu? Hoću li ikada pronaći savršenog stanara od ponedjeljka do petka? Ako je tako, zašto onda imam takav nelagodan osjećaj u vezi s puštanjem nekog neznanca u svoju kuću?