Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja
Imam 13 godina. Na treningu se nijedna cura ne želi družiti sa mnom. Inače, malo sam slabija plivačica, ali se uvijek trudim i zato me treneri vole. S nama trenira i jedna cura koja je među najbržima, a nije baš da se lijepo oblači kako bi ostale htjele, a očito se s njom druže jer je brza plivačica. Ja sam malo sporija, a baš se i ne sređujem za trening jer mislim da za to nema potrebe. Ne znam je li to njihov razlog da me izbjegavaju jer su ljubomorne što se tiče trenera ili zato jer baš i ne nosim skupocjenu odjeću i markice poput njih. Kako da se počnem družiti s njima kad ne žele pričati sa mnom?? A imam i još jedan problem: mršava sam pa mi se stalno rugaju, kako da im kažem da prestanu? Vaš bi mi odgovor puno značio..... Unaprijed zahvaljujem.
Redakcija Teena: Pa, čuj, odmah ćemo krenuti sistemom 'u glavu'. Što se ti više trudiš oko njih, to ćeš im biti manje zanimljiva. To ti je kao prvo. No, ovo sada ne smiješ nikako shvatiti crno-bijelo pa im frknuti nosom svaki put kad ih vidiš i totalno ih staviti na 'ignore'. Čovjek tu uvijek treba odrediti zlatnu sredinu ili pravu mjeru ponašanja i ophođenja. Znači, uvijek kada primijetiš da te netko testira u smislu da vidi koliko može nad tobom ovladati da plešeš kako on/ona svira, ti tu moraš nacrtati granicu preko koje se ne prelazi. Znači, biti tu za frendove je OK, pokazivati im ljubav i naklonost, privrženost i interes je isto sasvim OK, ali, oblačiti se onako kako oni misle da bi trebalo kako bi te prihvatili ili ne – to ne! Ili, skupiti leđa i pasti na koljena samo da bi te prihvatili, to isto ne. Mi mislimo da si moždaa upala u ekipu koja je očito postavila neke jako visoke kriterije po kojima se (po)vode pa lako mogu biti zahtjevna i komplicirana ekipica kojoj nikad dosta. Zato ti savjetujemo da se ipak skoncentriraš na sebe, svoj cilj u plivanju i posljedične rezultate, a one ako hoće – hoće. Naravno, uvijek ih pozdravi i održavaj kontakt, ako te pozovu negdje, odi, ali nikako nemoj izgledati i djelovati očajnički kao da ne znaš šta ćeš od sebe ako njih nema. Pokaži im svojim držanjem i ponašanjem da imaš svoj cilj i da uvijek znaš šta ćeš. Kužiš? Čovjek mora raditi na sebi, izgrađivati sam sebe, dizati se, padati, i pokazivati svima da je junak koji ne odustaje. I to je dovoljno. Takav čovjek uvijek nađe pravu ekipu i to ona nađe njega, sve drugo ti jednostavno – ne treba. Mi znamo i vidimo ćeš ti svojom strpljivošću i upornošću stići baš tamo gdje treba. Glavu gore i baciti se sa još većim žarom u bazen! Go!
Svaka osoba bi trebala imati prijatelja,barem jednog onog pravog. Moj problem je što sam ja ostala bez prijatelja. Imam ja prijatelje u školi ali svi su oni lažni, dobra sam im samo kad ja njima trebam nešto pomoći, a kad meni treba pomoć, onda nema nikoga. Na početku srednje škole bilo je sve super, imala sam dosta prijatelja, ali s tri cure sam bila predobra, nas četiri bile smo 'naj'.. Kasnije sam prohodala s dečkom s kojim sam jos uvijek i to naše prijateljstvo se nekako prekinulo. Sad smo si još 'navodno' dobre u školi, ali to je isto samo kad neko nekoga nešto treba. Glupo je, cura sam, a nemam ni jednu baš pravu prijateljicu. Ne znam što da radim, jako me to muči. Molim vas pomozite mi.
Pozdrav iz Zagreba!
Redakcija Teena: Mislimo da je jako teško (od)živjeti život držeći u ruci popis na kojem je izlistano što bi ti sve TREBALA u životu imati, postići, ostvariti, posjedovati, dostići. OK, kužimo da ti fali iskren odnos s nekom curom i stvarno je lijepo kad se to dogodi, no, čovjek treba u životu napraviti samo jednu stvar – odlučiti hoće li se živcirati oko onoga što nema ili uživati u onom što (ipak) ima. To ti je odluka pobjede pozitive nad negativom. Znamo da je jako teško gledati kako blijedi neki odnos do kojega ti je u životu ipak stalo, ali, ponekad se neke stvari ne daju poboljšati, ma kako se mi trudili oko toga. Tu situaciju je onda ipak bolje prihvatiti jer sve drugo donosi previše živciranja i nagrizanja dobrog osjećaja za koji se čovjek svakodnevno mora sam boriti. Jako je teško u ovim vremenima postići u sebi dobar osjećaj, ponekad se na tome mora raditi žestoko, uporno, uz znoj i trud visokog stupnja stoga je ondaa bolje ne BIRATI loš osjećaj ako nije potrebno. Čuj, svaki odnos doživi mali potres ako dođe do nekih promjena. Ti si našla dečka i cure su se instinktivno malo distancirale i dale ti prostora za taj novi odnos u životu. Mi ti predlažemo da im pokažeš volju za obnovom stare prijateljske strasti i organiziraš neko žensko turbo druženje, kao u stara dobra vremena. Pokaži im malo da ćeš uložiti volju i trud u obnovu starih temelja i da ti je stalo do njih. Ako to ne upali, onda znaš da si dala sve od sebe, pomiri se i nastavi dalje. To ti je život i njega lakše žive oni koji ga mogu prihvatiti takav kakav je. Mi znamo da ćeš i ti to moći. Sretno!
Pozdrav! U posljednje vrijeme sam jako depresivna i bezvoljna. Udaljila sam se od većine svojih prijatelja i sada dane najčešće provodim sama. Prije godinu dana mi je preminuo tata i od onda je sve krenulo nizbrdo. Mjesec dana prije toga sam prekinula s dečkom s kojim sam bila oko godinu dana u vezi. Prošlu godinu sam imala sve što sam ikad htjela: obitelj, prijatelje, dečka. Dane sam provodila s prijateljima, smijala sam se, izlazila sam. I onda se sve srušilo. Sada više ničega nemam. Polako tjeram sve ljude koji mi nešto znače od sebe. Možda me jednostavno previše strah da ih ne izgubim. Lakše je nekoga otjerati od sebe nego ga izgubiti onda kad ti je najpotrebniji. Imala sam najbolju prijateljicu s kojom sam dijelila sve. Sada se polako udaljavam od nje. Iako ona kaže da će uvijek biti tu i da ju ne mogu otjerati, ja ipak osjećam da je gubim. Više se ne razumijemo. Kao da dolazimo iz različitih svijetova. Ona je optimistična, vedra, puna života bas kao što sam i ja nekad bila. Više ne vjerujem u optimizam. Smatram da čovjek treba biti realan. Zasto da se veselim svakom danu ako znam da ce mi život donijeti više sranja nego ugode? Nije li to naivno? Mislim da je glupo gledati na sve s pozitivne strane jer ti dođe trenutak u životu koji te baci iz oblaka na zemlju, a taj pad puno više boli nego što bi boljelo da si uvijek na zemlji. Postoje trenuci u životu kad treba stvari gledati realno, a ne ploviti u oblacima. Više se ne družim s većinom starih prijatelja jer me jednostavno živciraju. Ne mogu slušati više one njihove priče tipa tko si je danas obukao kakvu majicu ili tko hoda s kim. shvatila sam da u životu postoje veći problemi od prištića ili nepočešljane kose. Pokušavam biti bolje volje, više se smijati, više se družiti ali nekad mi je jednostavno dosta. Jednostavno više ne mogu. Probudim se super volje i kažem sebi danas će biti dobar dan i raspoloženje mi padne u sekundi dok kažeš keks. Ponekad sam užasno ljuta na sebe jer se ne mogu maknuti s te jedne točke. Cijelo vrijeme tu stojim i nikuda ne idem. Tesko mi je prihvatiti neuspjeh i gubitak jer ja zapravo nikad ne gubim. Nisam neko razmaženo derište koje uvijek dobije sve što želi, nego se jednostavno uvijek izborim za ono što hoću. U zadnje vrijeme doživljavam same neuspjehe i ne znam kako da ih prihvatim. Znam da sam doživjela veliki gubitak i da si trebam dati vremena da prebolim to i da se pomirim s tim, ali ne znam koliko ću se još moći lažno smijati i glumiti da je sve u redu samo da bih olakšala stvari ljudima oko sebe. Znam da će se s vremenom sve srediti i da će stvari opet doći na svoje mjesto. Postoje trenuci u kojima je to nezamislivo teško vjerovati. Bila bih zahvalna ako mi date neki savjet kako da budem pozitivnija, kako da se lakše izvučem iz ove jame očaja u koju sam upala. Unaprijed hvala
Redakcija Teena: Kao prvo, ne bi vjerovala koliko ljudi dijeli ovakvu bol, a da ti za njih uopće ni ne znaš. Zato mi nikada ne odgovaramo privatno na nečiju bol jer bol nije univerzalna, od nje ne pati trenutno samo jedna osoba na ovom svijetu i uvijek postoji broj ljudi veći od jedne znamenke koji pati od baš iste isticijate boli o kakvoj vi nama znate pisati. Pa sad i o ovoj tvojoj. Ne bi vjerovala koliko ljudi u ovom trenu klima s razumijevanjem glavom na ovo o čemu ti sada pričaš i misli u sebi 'točno znam taj osjećaj, prehodano bosom nogom kao po žeravici!'. Takvih ima i u našoj redakciji, koji točno znaju o čemu ti sada pričaš. Zato je važno to – dijeliti! Kada netko pati od boli, najgore je da se osjeća – sam. Samoća je potrebna kako bi čovjek porazgovarao sam sa sobom, malo uživao sam sa sobom i pripremio se za sve što treba. No, patiti od boli u samoći je jako teško stanje. I opasno. I nepotrebno. Jer, ako postoje ljudi koji točno znaju kako boli ovo o čemu ti pričaš, onda nisi sam i to je najveća utjeha na ovom svijetu. Svi se jednom (su)sretnemo sa smrti i svi jednom osjetimo onu užasnu prazninu koju ona sa sobom donese. Uzme, ostavi ništa. Sa tim ništa čovjek ostane da se izbori kako god zna i umije. Jako je teško naći smisao u malim životnim stvarima ako ti sudbina otkine najveći smisao u životu koji imaš. Bono Vox, koji je sa 14 godina izgubio majku je to opisao ovako 'Ja imam problem sa smrću užasno velik jer svaki put kada se s njom ponovno suočim, izgubim ponovno svoj centar svemira koji ponovno moram tražiti'. Točno tako. Imati oca i to onog koji se piše velikim slovom, pa ga u nekoj sekundi više ne imati, ne ostavlja prazninu, nego užas.
Ovo ti pišemo ne da podebljamo loš osjećaj o kojem pišeš, nego da ti ukažemo na činjenicu da je to što se tebi dogodilo stvarno i realno teško i da je zbilja i potrebno da uzmeš vrijeme za sebe koje ti daje da zacijeliš. Naravno da te živcira sve to o čemu pišeš jer ti se u sebi boriš sa mnogo gorim stvarima, stvarima koje imaju težinu 2 tone kamena koje ti sjede na duši. Zato si moraš osigurati vrijeme koje je samo tvoje i upravo zato ti nećemo savjetovati ništa od metoda kojima bi svijetu pokazala da si pozitivnija. Ti to sada sebe ne smiješ siliti jer moraš odbolovati sa punim pravom na tugu svoju bol. Imaš puno ljudsko pravo biti tužna i plakati do iznemoglosti jer bol, praznina i gubitak sa kojom se ti trenutačno suočavaš je realna, stvarna i velika. Nažalost i oni koji sada brinu o laku za nokte, te poderanim čarapama će jedan dan osjetiti jednak užas, nažalost, opet kažemo, svi mi se suočimo sa ovako bolnim životnim gubitkom i borimo se s njim kako tko zna i umije. Moraš se pobrinuti za sebe i svoje pravo na bol. To ti znači da kad si tužna, tuguj, nemoj se siliti da budeš u društvima kojima moraš glumiti jer je to silovanje i još gori užas. Kada osjetiš da se možeš smijati – druži se. Malo po malo, ta bol gubi na svojem intenzitetu, no neke osobe u našim životima više nikad ništa ne može nadoknaditi, naučimo živjeti te neke nove živote u kojima više nikad ništa nije isto. Vjeruj nam, jako puno ljudi je prepuzalo ovaj put kojim ti sada pužeš i svi su uspjeli nekako doći do svjetla na kraju tunela. Nikad više nije isto, ali, može se. I mora, zbog onih koji nas promatraju i kada ih više ne možemo dodirnuti. Za njih se diže glava visoko i pokazuje hrabrost. I usput, jako je važno dijeliti i pričati o boli. Zbilja ti savjetujemo ili da potražiš stručnjaka kojem bi mogla doći kada ti treba ili, ako si vjernik, nekome u tim oblicima pomoći. Bilo što, samo da pričaš. Zato je super što si se nama otvorila jer nikad ne znaš, kada to napraviš, koliko utjehe možeš dobiti iz osjećaja što netko točno razumije kako se osjećaš i o čemu pričaš. Evo, nadamo se da si uspjela to od nas sada doživjeti, a mi smo uvijek tu kada i ako ponovno (za)treba. Glavu gore! Cheers!
NAPOMENA REDAKCIJE:
Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.
Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr