'To je mjesto za one koji shvaćaju da svaki sastojak ima svoje podrijetlo i povijest', opisuje Robert Ripli Klub gastronomada u nedjeljnom broju The New York Timesa, izašlog 13. ožujka. Robert Ripli jedan je od triju vlasnika tog zagrebačkog restorana otvorenog 2009. u prostorijama Europskog doma u Jurišićevoj ulici, a u razgovoru s njim novinar uglednog američkog dnevnika, Alex Crevar, u opširnom tjednom prilogu Putovanja, svojim čitateljima predstavlja gastronomski koncept i utiske o mjestu gdje se može kušati 'regionalna hrvatska kuhinja'.

Priča o hrvatskom restoranu tako se našla među reportažama o Sao Paolu, Londonu, Milanu i Columbusu u državi Mississippi, pa dok Sao Paolo preporučuju kao grad umjetnosti i noćnog života, London zbog kraljevskog vjenčanja, Milano zbog šopinga, a Columbus, rodni grad Tenesseeja Williamsa, zbog stote obljetnice smrti čuvenog američkog pisca, Klub Gastronomada ističu kao svojevrsni kulinarski laboratorij u kojem se eksperimentira s izvornim lokalnim jelima dok se ne dođe do vrhunskog zalogaja. Alex Crevar piše o ideji Gastronomada da se bave gastronomskim i enološkim konzaltingom za restorane i uzgajivače lokalnih proizvoda u Hrvatskoj i njezinom susjedstvu te o samom Klubu u kojem članovi, ali i ostali gosti, mogu uživati u večerama sa specijalno kreiranim jelovnicima.

'Sezonska promjena jelovnika nije dovoljna. Nama je važna mikrosezona i nećemo ponuditi nešto ni tjedan dana prije nego što nam sezonske namirnice jamče perfekciju', citira autor suvlasnika restorana.

U potrazi za perfekcijom, Ripli sa svojim partnerima putuje zemljom povezujući svoje klijente s distributerima vina, tartufa, maslinova ulja i sira, svježe ribe i odabrane govedine i janjetine, piše Crevar, a izbor ne završava samo u rukama klijenata, nego i na jelovniku restorana. Crevara posebno zanima traganje za ekološkim i autohtonim proizvodima i starinskim načinima obrade namirnica i priprave jela, navodeći primjer običnog pekmeza od starih sorti šljiva, koje u Slavoniji ukuhavaju bez šećera, čuvajući čistu aromu voća, a u restoranu se može kušati kao nadjev u palačinkama. On opisuje i pripremu sušene hobotnice na salatu, obavezno začinjenu lukom uzgojenim u Dalmaciji, no očito ga se najviše dojmio složen i dugotrajan put istarskog boškarina do gurmanskog stola. Opisujući potanko sve faze pripreme istarskog specijaliteta, serviranog s pečenim krumpirom i pancetom, autor ovog teksta u The New York Timesu zaključuje kako je meso 'toliko mekano da se gotovo može jesti žlicom'.