U knjizi 'Did David Hasselhoff End The Cold War?', esejističkoj kompilaciji analiza '50 činjenica koje morate znati o Europi', autorica Emma Hartley piše o Albaniji kao crnoj mrlji Starog kontinenta, pod kratkim, ali vrlo jasnim nazivom poglavlja: 'Albanija je najgore mjesto u Europi.'

Ovaj, kako ga je nazvao Good Book Guide, 'prekrasan portret suvremene Europe', razloge takvog stanja stvari pronalazi u 'gangsterizmu kao najpoznatijem izvozu', visoko organiziranoj mreži trgovine djecom za prostituciju, stravičnom siromaštvu, kulturni nasilja, laži i prijevara, ali i zastrašujuće destruktivnoj krvnoj osveti 'koja čini Siciliju modelom državnog reda'. Jednoj od brojnih, ali i krvavijih kočnica ulaska Albanije u skup progresivnih vrijednosti pravnih država, zbog koje je, kako govore statistike Interpola, 2001. godine prosječan Albanac u Albaniji imao čak 50 puta veće šanse biti ubijen od prosječnog Britanca u svojoj domovini.

No krvna osveta ovog je puta pomogla Albaniji da, zahvaljujući istoimenom filmu redatelja Joshue Marstona, uđe u svjetsku filmsku zajednicu na velika vrata.

Celuloidna 'Krvna osveta' osvojila je dvije nagrade u Berlinu (uključujući i Srebrnog medvjeda za scenarij) te ostavila trag kao odličan portret generacijskog sukoba – priča je to o tinejdžerima koji žele živjeti u 21. stoljeću, u svijetu mobitela, videoigara i Facebooka. No iako su im, unatoč siromaštvu i preživljavanju prodajom kruha konjem i kolima, takve opcije generalno dostupne, one doslovno preko noći to prestaju biti, nakon što odrasli zbog klasične svađe oko međe počine ubojstvo, pa gurnu obitelj u 15. stoljeće, zarobivši klince ne samo u depresivni interijer njihovog doma, već i u kaos najprimitivnije društvene tradicije iz Otomanskog Carstva.

Istina jest da film previše ne objašnjava, pa je predznanje o funkcioniranju pravila procedure krvne osvete kao poluge plemenskog društvenog ugovora Albanije nužno za razumijevanje fabularnih postavki, no u konačnici riječ je o sjajno oslikanoj atmosferi očaja, dosade i mržnje, drami koja se u isto vrijeme gleda i kao komorni, napeti ruralni triler.

Rumunjski uradak 'Najbolje namjere' također govori o obitelji i stresu, samo na posve drukčiji način.

Blago komična slice of life drama bavi se majkom koja dobiva moždani udar i završava u bolnici, gdje njezin sin pokušava pomoći ni sam ne znajući čije savjete treba poslušati – svoj instinkt, mišljenje medicinskog osoblja ili paniku rodbine i prijatelja – čineći male greške iza kojih uvijek stoje samo najbolje namjere.

Ovaj uradak Adriana Sitarua, relativno novog imena u post festumu rumunjskog vala, u Locarnu je donio nagrade redatelju i glavnom glumcu, sjajnom Bogdanu Dumitracheu, a razlog je očit već u prvoj sceni dugog jednog kadra, savršenog odnosa glumca i kamere, kadra koji se trudi (i uspijeva) vjerno skinuti atmosferu i sve postulate stvarnosti određene situacije.

No to insistiranje na ultrarealizmu, zajedno s iscrpljujućom lavinom dijaloga koji doslovno ne usporava od prve do zadnje minute, čini cjelinu pomalo zamornom već nakon prvih pola sata oduševljenja koje brzo splasne zbog repeticije i rafalnog brbljanja. Unatoč njezinim najboljim namjerama.