Bivši klavijaturist Zabranjenog Pušenja i član Top Liste Nadrealista Dado Džihan glumac je i skladatelj glazbe u novom holivudskom filmu i režijskom debiju Angeline Jolie, koji slavna glumica snima o ratnoj Bosni. Posjetili smo ga na njegovoj londonskoj adresi, u ravnateljevom uredu u preuređenoj staroj školskoj zgradi na Camdenu, gdje s obitelji živi godinama. Dado nas je dočekao na balkonu, pripremajući roštilj. Subota je, skupilo se nekoliko prijatelja i druženje je poprimilo opušten karakter. U takvoj atmosferi razgovarali smo o novom projektu i gledali stare slike koje su, kao i glazba koju je Dado te večeri puštao, prizivale '80-e i neko vedrije, sada već polako zaboravljeno doba.

Nadrealist, bivši klavijaturist Zabranjenog Pušenja, kompozitor filmske glazbe, sad i suradnik Angeline Jolie... koja od tih uloga vam je trenutno najbliža, s kojom se poistovjećujete?
Najdraže mi je raditi muziku u studiju i biti kao dirigent. Kad čujem taj zvuk, emocije koje sam napisao. I kad to sviraju dobro uštimani ljudi, koje još pritom i poznajem. Najdraže mi je kad čujem muziku koju sam napisao za film, a funkcionira sama za sebe. Kao slijep čovjek se bavim muzikom i zvukom. Muzika je linearna, a um je sveobuhvatan. Kad slušaš muziku, ne znaš što će se dogoditi, ne možeš ni pretpostaviti. To je moć kompozitora, može odvesti emociju u mol ili u dur, u nešto pozitivno ili melankoločno, a može napraviti i disonantni ton i prepasti čovjeka.

Kakva je muzika koju ste napravili za film Angeline Jolie?
To je muzika demografskog karaktera koju sam napravio za potrebe filma, za događanja u '80-ima. Ona je kroz istraživanje vidjela da kod nas sve dolazi deset godina kasnije, posebno u predgrađu, gdje se taj dio filma događa. Želio sam izbjeći mentalitet papanluka i kiča i sve odvratno po čemu smo poznati. Moj tata je svirao muziku kao Frank Sinatra, u '60-ima, kad je to i izašlo. Htio sam izbjeći harmoniku i kič. Mi nismo bili Treći svijet. Mi smo bili ljudi koji su znali što je punk, jazz, koji su znali što je rock i rock and roll, ovisno o gradu bila je duga nota ili kratka riječ, ali ljudi su sve znali. Tako je i u filmu.

Što mislite o kontroverzama koje su pratile scenarij i zabrani snimanja filma u BiH?
Dobile su se dozvole, ali ništa nije napravljeno tamo jer je to velika svjetska produkcija i jednostavno ne može jedna mala Bosna to uništiti. Uništili su sebe jer su izgubili. To je sramota. Ovo je jedan od zadnjih filmova s tom temom, to sad već prelazi u povijest i umjesto da ljudi skontaju da nešto zarade, oni prkose. Neosnovane su to priče. Rekla kazala... Ali trač je bio toliko jak da sam ja morao čitati scenarij ponovo, da se uvjerim da toga stvarno nema. Angelina kaže ženama da dolazi razgovarati na dostojanstven način, a one njoj poruče da laže. Takvi smo. Kao da smo svi opaljeni čarapama. A 'vamo, Mađari ništa nisu u stanju predvidjeti, sve odrade, ali nemaju inicijativu ni humora kao kod nas. Ali mi glumci i suradnici joj pomažemo da prepravi scenarij, dajemo joj neke stvari i ona dobiva najbolje od svakoga. Angelina je predivna žena, nema greške, zato i dobiva sve što hoće.

O čemu se zapravo radi u tom filmu?
Priča u filmu je jaka, lomi dušu. Riječ je o čovjeku koji se pita zašto, zašto sam ja u toj situaciji, pa ja to ne želim. Fina duša koja ne želi biti u tim okolnostima. A mora biti, i ima tu i nasilja i svašta. On zapravo želi biti spasitelj. Zato i napravi od nje svoju privatnu slugu kako bi je spasio od nasilja koje su drugi stalno doživljavali.

Pratite li krizu vlasti u BiH? Čitate li novosti? Što mislite o situaciji u kojoj se trenutačno nalazi Bosna, kako je sada živjeti u toj zemlji?
Ne pratim krizu, nego tražim inspiraciju! Ne želim te ljude ni vidjeti ni čuti. Ne znam tko su ti ljudi. Ne zanima me dnevna politika. Ja sam otišao odmah na početku rata, čim sam vidio što se događa u Sloveniji, ništa nisam čekao da vidim što će se događati dalje, sve mi je bilo jasno. Sada svake godine idemo kući i sve mi se čini ok, osim što za razliku od Engleske, gdje znaš da su neki političari korumpirani, ne vidiš ih na naslovnicama, a kod nas samo te korumpirane face. Ljudi su omamljeni dnevnom politikom i ne vide drvo od šume. Nitko nema glas da kaže - hajmo, ljudi, može ovo biti i bolje. Vrijeme je da se osvijestimo!
Inače, i u ovoj 'razvijenoj' naciji puno ljudi živi loše. Kapitalizam je probio čak i obitelji. Otac sinu naplaćuje rentu za sobu ili otac kćeri naplaćuje vožnju do škole. Kod nas nitko nikome neće platiti, ali nikad se ništa neće ni promijeniti. Balansa fali svima... Mislim, i ja radim na tome, ali ipak radim. Inače, moja lista želja je sve manja, zadovoljan sam nekad samo zato što dišem.

Što vam pada na pamet kad se sjetite starih prijatelja i Sarajeva kakvo je nekad bilo?
Kad smo kao Nadrealisti radili Sarajevski zid, to je bilo ultra nadrealno jer smo svi tada mislili da nema šanse da se tako nešto dogodi u stvarnosti. To je bila tipična zajebancija. Tada se događao pad Berlinskog zida i to nam je bila inspiracija. Ja sam se popeo na zid jer sam ja bio jedini u stanju da se popnem. Netko je povikao: 'Ostani na zidu i pometi.' To se kasnije urezalo ljudima u sjećanje. Originalno je to bila glupost, zajebancija. Iza zida je, kao, Ogi, Minka, moj najbolji prijatelj. Na tom je zidu Ogi, ja ga zovnu Hamo, a on mene Ramo, 'nako, čista improvizacija. I ja mu kažem: 'Nisi u Švedskoj, pa đe si, 13 godina te nisam vidio.' I onda ga nakon toga u pravom životu nisam vidio 13 godina. Nije bio u Švedskoj, nego u Izraelu i Beogradu. Ni ja 13 godina nisam bio u zemlji.

Što je sljedeće? Koji su vam planovi za budućnost?
Pisat ću muziku za filmove, pjesme, stalno raditi nešto. Uglavnom će to biti muzika i možda eksperimentalni oblici zvuka. Trenutačno radim ploču starih radova, radim i nova djela, a i nastupat ću uživo. Nastupat ću i po Jadranu. Planiram uskoro kupiti kuću u Istri ili oko Dubrovnika. Novi act, s kojim krećem u turneju, mi je Waves and Patterns by Dado Dzihan, ja na klaviru nekad sam, a nekad uz bend, audiovizualna ekstravaganca. Waves and patterns, valovi i šablone, to je ono fundamentalno u životu. Sve je u tome. Sve je linija, krivudava linija vibracije. To me spašava. Ja sam sve to i ništa, samo fotoni što vibriraju.