Svatko tko posljednjih desetak godina nije živio na svemirskoj postaji ili u afganistanskoj spilji, čuo je za gospodina po imenu Banksy. Čak i ako vam se ovo ime zagubilo u mentalnoj džungli memorije napunjene svakakvim smećem koje nosite iz hiperaktivnih medijskih deponija, morali ste barem jednom naići na spomen njegovih radova, ne samo na briljantne primjerke ulične umjetnosti s londonskih fasada, već i na izravnije aktivističke akcije, od Palestine do Disneylanda, od ružičastog slona do špice za 'Simpsone'.

Iako je Banksy danas postao dio establišmenta s milijunskim cijenama svojih radova, poanta se nije istopila – inteligencija, originalnost, aktivizam i briljantan smisao za humor bile su i ostale osnove njegovih djela, no kako je pravi identitet osobe iza ovog nadimka ostao skriven do dana današnjeg, uz brojne spekulacije našla se i ona 'teorija zavjere' koja kaže da Banksy nije niti je ikada bio jedna osoba.

Ako bi se to jednog dana pokazalo istinom, tko se onda pojavljuje u dokumentarnom filmu 'Exit Through The Gift Shop' (u programu ovogodišnjeg ZFF-a pod prijevodom 'Uradi i bježi'), a koji je Banksy ujedno i režirao, baš kao što se postavlja pitanje: tko je taj ekscentrični Francuz Thierry Guetta, samouki umjetnik inspiriran Banksyjem, glavni subjekt ovog dokumentarca?

Dokumentarca?

Priča o Guetti, čovjeku koji je počeo kao snimatelj procesa nastanka ulične umjetnosti, a potom i sâm postao njezinom superzvijezdom pod nadimkom Mr. Brainwash (čije je otvorenje prve izložbe u Los Angelesu uz opću medijsku pošast posjetilo nevjerojatnih 7.000 ljudi!) iznimno je zabavna, baš kako igrana varijanta Bankysjevih projekata treba biti, no za razliku od većine koja je odmah nasjela na sinopsis i površnost prikazanog, pojavili su se i skeptici koji su sve to gledali malo pažljivije, pa došli do sljedećeg zaključka – iako Banksy, tko god da on (ili oni) jest, to nikada ne bi priznao, vrlo je lako moguće da je 'Exit Through The Gift Shop' zapravo lažni dokumentarac. I to poseban primjerak mockumentaryja, ne baš u skladu s klasičnom definicijom vezanom uz žanr, koji predstavljaju klasici poput 'Zelig', 'Spinal Tap', 'Forgotten Silver'...

Naime, ako je teorija lažnog istinita, onda je cijeli projekt zapravo briljantna umjetnička subverzija, velikih, ogromnih proporcija – jer Thierry Guetta uistinu postoji i on jest održao izložbu svojih radova pred tisućama oduševljenih ljudi, novinara, celebrityja i kritičara umjetnosti, ali kako ga nijednom u ovom filmu ne vidimo kako stvara (osim jedne urnebesne scene u kojoj polokovski baca boju na poredana platna, vozeći se pokraj njih u invalidskim kolicima), vrlo je lako moguće to da iza svih radova (koji ionako neodoljivo podsjećaju na Bankysja – u parodijskoj, pop art verziji) zapravo stoji sâm Banksy, koji je zidove i galerije odlučio podebljati još jednim oružjem za izrugivanje umjetničkom mainstreamu: filmom. Janette Catsoulis je u The New York Timesu stoga predložila uporabu termina 'prankumentary' za imenovanje ovog novog žanra, iako je termin već rezerviran za projekte tipa 'The Yes Men' (pa dijelom čak i 'Borat'), što je opet nešto drugo...

Legendarni kritičar Roger Ebert u svojoj je kritici napisao da spekulacije samo dodaju fascinaciji gotovim proizvodom, no zato je taj isti Ebert naivno nasjeo na jednu drugu filmsku podvalu, 'mockumentarni' ekvivalent Banksyjevoj igračci, još uvijek itekako iščekivani 'I'm Still Here', zajednički pothvat Caseyja Afflecka i Joaquina Phoenixa, koji je premijeru nedavno doživio u Veneciji. Phoenix je, nažalost, požurio objasniti da je sve što smo gledali i čitali prije, ali i tijekom samog filma čista izmišljotina, zapravo veliki projekt testiranja naivnosti javnosti i raspona medijske manipulacije. Izlanuo se možda prerano, jer 'I'm Still Here' još nije ni krenuo u službenu distribuciju, ali glavna zvijezda očito nije mogla čekati, pa je nakon priznanja u Lettermanovom showu morala što prije natrag na posao, u lov na nove holivudske milijune. Na kraju krajeva, svatko tko je stvarno mislio da će njegova brada i (nepostojeće) rap vještine plaćati kredite vjerojatno je bio lud. Ili totalno naivan.

Phoenix je sjajan glumac, pa nije čudno to da nas je sve, ma koliko smo sumnjali, uspio prevariti, odmah u startu, kada je prije dvije godine objavio da prestaje glumiti i počinje repati, pustivši bradurinu i krenuvši u, sada to znamo, ozbiljan, ambiciozan projekt benksijevsko-boratovskih proporcija, stvaranje situacije kojom će, jednom kada je snimi, dodatno izvarati cijeli svijet. Ebert je tako prvi popušio priču, pa nakon gledanja filma napisao da je riječ o 'bolnom dokumentarcu' koji pokazuje Phoenixovu autodestrukciju, dodavši da sve to 'nije šala', no ostavivši prostora za izbjegavanje totalne sramote: 'Ako saznam da je sve ovo prijevara, bit ću ozbiljno ljut. Zapravo, postoje suptilni znakovi da bi mogla biti...'

I jest – 'I'm Still Here' još uvijek nismo vidjeli, ali pretpostavljamo da su ti 'suptilni znakovi' prepričavane (brojne) scene muške golotinje, prostitucije, šmrkanja kokaina koje njihovi autori opisuju kao društveni eksperiment, projekt koji je krenuo istraživati pitanja slave te posebno odnosa između medija, konzumenata i celebrityja. Sama činjenica da danas postoji kritična masa koja iskreno vjeruje u stvarnost apsolutno svega što vide na TV-u, od Dnevnika do reality showa, jest fascinantna, koliko i zabrinjavajuća.

Za Affleck-Phoenix prijevaru sada znamo da ona to jest, ali za Banksyjevu vjerojatno nikada nećemo biti posve sigurni, što nas samo podsjeća na to u kako zanimljivim vremenima živimo, kao i to koliko se i dalje zanimljivih stvari danas može snimiti izvan klasične kino-kaljuže u koju sve dublje upada program prosječnih multipleksa, ali i prime time televizije ispunjene svime onime što 'I'm Still Here' kritizira.