Prijatelji i poštovatelji Božidara Oreškovića u petak u podne okupili su se u HNK Zagreb, glumčevom matičnom kazalištu na čijim je daskama odigrao prvu ulogu i dočekao umirovljeničke dane 42 godine kasnije. Osim obitelji, komemoraciji su prisustvovale kolege glumci Špiro Guberina, Milan Pleština, Mirna Medaković i Kristijan Potočki, pjesnik i glumac Enes Kišević, dugogodišnja kazališna kritičarka Marija Grgičević te Milan Bandić i Duško Ljuština ispred Grada Zagreba.

Govorom od prijatelja i kolege oprostili su se glumac i redatelj Dejan Aćimović, Božin generacijski kolega Miro Šegrt i ravnateljica Drame HNK Sanja Ivić

'Prije nekoliko dana jedna zastrašujuća, zapanjujuća vijest odsjekla mi je noge i dugo mi je trebalo da dođem sebi', uvodno je rekao Miro Šegrt dodajući: 'Čitao sam vijesti toga dana, gledao televiziju i posebno mi se urezao jedan naslov - 'Otišao je posljednji frajer hrvatskoga glumišta'. Takvo što bi mogao izgovoriti samo netko tko Božu nije poznavao. On nije bio ni mangup ni frajer, već zaigrani dječak koji je odbijao odrasti i koji je radio nestašluke, najčešće na svoju štetu, adolescent koji je vječno nešto tražio, a nije našao.

Tražio je ljubav, razumijevanje, nježnost, i sve je to pronašao kod svoje majke dok je umirala od raka. Sedam dana Božo je umirao skupa s njom', dodao je Šegrt. Te dane Orešković je opisao u svom jedinom romanu Sedmi dan, izuzetno pohvaljenom u nekoliko kritika, no romanom čija će prava recepcija i prepoznavanje kod čitatelja, sigurni smo, tek uslijediti.

Šegota se pred kraj okrenuo na nedavnu prošlost koja je udaljila velike prijatelje i kolege. 'Posljednjih deset godina, nakon što se preselio u Veliku Goricu, rijetko smo se viđali. Tim preseljenjem je, opet dječački naivno, bježao od nevolja u koje se upleo.

'Pokraj moje kuće je velika šuma', govorio mi je na pitanje što ga je potjeralo tako daleko od grada. 'Ne možeš pojmiti kolika tišina vlada u njoj'. Sada nam je dragi Božo otišao u šumu da pronađe svoj mir', rekao je potreseni Šegrt, za kraj se od prijatelja oprostivši Jesenjinovim stihovima 'Doviđenja, dragi, doviđenja'.

'Život nas je spojio jednostavno, kao što to obično biva. Kao mladi glumac dobio sam od njega veliku podršku, no nisam jedini u tome. Mnogim mladim glumcima je svesrdno pomagao. Pored njega ste se uvijek osjećali jako dobro', rekao je vidno potreseni Dejan Aćimović dodajući: 'Nadam se da smo mu uzvratili barem dio one brige koji nam je dao.'

'Imao je nešto što rijetko koji glumac ima – naivnost, zaigranost, beskrajno povjerenje u umjetnost, bez obzira na to koliko mu je ona vraćala. Bio je glumac koji misli svojom glavom, osjeća svojim srcem', rekla je ravnateljica Drame HNK Sanja Ivić.

'Sigurna sam da mu je ova kuća posljednjih godina nakon njegova umirovljenja mogla ponuditi više', samokritički je dodala Ivić.

Nakon Sanje Ivić, Božidaru Oreškoviću obratila se publika, zahvalivši mu se posljednjim aplauzom za sve odigrane uloge, glumačku razigranost, umjetničku posvećenost i životnu nesebičnost.

Nakon komemoracije, prijatelja i dugogodišnjeg kolege sjetio se i Špiro Guberina: 'Bio je jako osjetljive duše. Svaku je ulogu proživljavao u potpunosti brinući se za živote likova, pa na daskama koje život znače nije imao puno vremena brinuti se za vlastiti život.'

'Imao sam sreću družiti se s njim punih 40 godina jer smo obojica bili stalni članovi HNK. Možda bi ipak bilo bolje da se nije selio u Veliku Goricu. Možda bi mu da je bio bliže, u muci pomogli teatri i predstave. Možda se spasio, ako se to uopće tako može reći', kazao je, zaokruživši zajedničke trenutke jednom rečenicom: 'Bila mi je čast družiti se s njim.'