Matanićev 'Ćaća' se uoči Pule doimao kao autorov misaoni zaostatak 'Kina Like'. Greška! Matanić, doduše, svoje likove opet gura u snježnu ličku zabit. Dvije sestre, u pratnji dečka jedne od njih, tamo stižu kako bi izravnale račune sa svojim ocem koji ih je davno napustio. U međuigri četvero likova otkrivaju se najmračnije tajne, Matanić bez problema prelazi iz obiteljski drame u triler i ponovo se vraća u dramu. 'Ćaći' treba nešto vremena da se zahukta.

Na režiserskom planu Matanić to rješava postupnim prelaskom iz početnih totala i polutotala te zamućenih 'back' planova prema sve većem opredjeljenju za klasične krupne planove. Snimatelj Vanja Černjul obavio se izvrstan posao, četvero glumaca – Judita Franković, Iva Mihalić, Igor Kovač i Ivo Gregurević – sjajni su u ovoj filmskoj minijaturi kojom Matanić dokazuje da mu nešto kraće forme bolje leže od onih duljih. Matanić voli Hanekea, Haneke je stigao u Liku, ne baš u svojoj punoj veličini, ali je 'Ćaća' najbolji film dosad viđen na Festivalu i najbolji Matanićev film još od 'Finih mrtvih djevojaka'.

I dok likovi u Matanićevu ostvarenju ulaze u filmski prostor i vrijeme s teškim tajnama, junakinje 'Fleka' Alde Tardozzija svoje tajne priskrbljuju tijekom samog filma. Jedna na samom početku gubi nevinost, druga upuca taksista, pa razmjenjujući krvave fleke lutaju kroz zagrebačku noć te se usputno očešavaju o stereotipe tranzicijskog grada čije je društvo, kako nam sugerira jedna od junakinja, postalo pokvareno. Scenarij je nudio puno, glumice Iskra Jisak i Nika Mišković relativno se uspješno nadopunjuju, no Tardozzijeva redateljska izvedba toliko je traljava i prepuna rupa, tako da 'Fleke' funkcioniraju jedino kao slučajni komad žanrovske eksploatacije.