Sjećate li se singlica Prljavog kazališta, maminih fen-frizura, bluzica s volančićima, Iskrinih telefona, Betamax videorekordera, 'Poletovih' kolportera i vremena kada se kruh s jetrenom paštetom smatrao zdravom večerom? Ako i ne, nova će vas HTV-ova i Interfilmova serija 'Crno-bijeli svijet' podsjetiti ili obavijestiti da smo s takvim štiklecima živjeli prije samo tridesetak godina. Serija, usput budi rečeno, neće učiniti samo to, nego vam ispričati doista zabavnu priču o jednoj zagrebačkoj obitelji i njezinim, što razvodom i novim brakovima, a što prijateljstvima pridruženim članovima. Prikazivanje počinje 2. ožujka na HTV-u

Jedna od stvari koje sam se malo pribojavala kada sam čula da se snima serija o osamdesetima u Zagrebu proizlazi iz dva načina na koji se o tom razdoblju u zadnjih petnaestak godina priča u domaćoj javnosti. Jedan je od ta dva diskursa nostalgičan, u smislu da se prisjeća osamdesetih kao 'zadnjih normalnih vremena u kojima smo živjeli prije nego što je sve eksplodiralo', a drugi je superiorno generacijski, u kojem pripadnici domaće tzv. 'generacije X' sada koriste priliku da iz pozicije svoje zrele dobi, određenih zauzetih položaja i autoriteta o svojoj mladosti govore kao o razdoblju koje je bilo bolje, kreativnije, coolerskije i živopisnije od ostalih. Iz ovog potonjeg izrodilo se i mnogima već iritantno veličanje novog vala kao nepremašenog pop-kulturnog i glazbenog fenomena ovih prostora. Uz prve glasove o 'Crno bijelom svijetu' zato su mi se bile javile i prve strepnje da će serija biti opterećena jednim, drugim ili s oba ta načina pripovijedanja o osamdesetima.

Prve tri epizode serije, koje su prikazane sinoć na svečanoj premijeri u kinu Europa, uglavnom su mi odagnale takve strahove. Naravno, određenih nostalgičarskih i mi-smo-bili-najkul-pankeri momenata ima, ali njihova je prisutnost kontekst priče, a ne sama priča, jednako kao i vijesti o zdravstvenom stanju druga Tita te prizori Homeinijeva prevrata u Iranu na starim televizorima. U središtu su serije ipak ljudi i njihovi odnosi, a ne popularno-kulturne reference, koje su pak ondje zato da bi stvari učinile zabavnijima, zato da bi u određenim trenucima pogurnule priču, a za one koji žele slušati malo pažljivije - zato da bi nam pokazale kako su ljudi uvijek ljudi, pa makar živjeli u razdobljima koja nam se u određenim čitanjima povijesti pokušavaju prikazati kao ona u kojima normalnog, ljudskog života nije bilo.

Mnogo je stvari zbog kojih su mi se prve tri epizode 'Crno bijelog svijeta' svidjele, no jedna od najvažnijih bez sumnje je ta što sam konačno jedanput imala dojam da gledam PRAVU SERIJU, a ne loše snimljenu kazališnu predstavu. Glumci glume prirodno i s lakoćom, kreću se i po zatvorenom i po otvorenom, voze se u automobilima, stoje pred različitim zgradama i ulaze u različite haustore... Da ovo pišem za neki strani medij, čitatelji bi vjerojatno pomislili da sam potpuno poludjela jer su sve to u stranim serijama najobičniji tehnički detalji, ali gledatelji domaćih serija vjerojatno će shvatiti zašto me u 'Crno-bijelom svijetu' oduševilo. Domaće serije, naime, u zadnjih xy godina, snimaju se u toliko štedljivim produkcijskim uvjetima da je to odnedavno postalo smiješno - sve se zbiva u dvije sobe, a ako se nešto događa vani, likovi to gledaju s prozora i komentiraju. Bilo je zato pravo osvježenje gledati seriju u kojoj nema takvih kerefeka.

Pravo je olakšanje bilo i to što se autori 'Crno bijelog svijeta' nisu na silu trudili biti duhoviti. Serija je zabavna i vesela, u pozadini ili, bolje reći, u karakteru joj se proteže jedna šeretska nota, ali se scenaristi nisu trudili pod svaku cijenu izbacivati ha-ha replike, nego su se takve, kada bi se i dogodile, dogodile organski. Istinabog, nekoliko je takvih bilo u onoj uobičajenoj špranci po kojoj neki lik na ekranu kaže kurac pa svi umru od smijeha, ali dovoljan broj ostalih, istinski zabavnih situacija, zaradilo je oprost i pokojoj takvoj, narodskoj.

Mogla bih, dakako, nabrojati i nekoliko mana - od one u kojoj se ipak malo inzistiralo da je Zagreb u to doba bio zanimljiviji nego ikad prije i poslije jer si na svakom uglu nailazio na kakvog slikovitog redikula ili poznatu ličnost, no epizodne pojave likova kao što su Đokica ili Debbie Harry zapravo su duhovite pa ne odvlače toliko na tu, aj-kakva-su-to-vremena-bila jadikovku. Malo je komično i što svi omoti legendarnih ploča iz tog vremena - čak i one koje dvojica mladića nalaze na policama robne kuće - izgledaju otprilike trideset godina pohabano, dok uniforme ročnika JNA izgledaju ganc novo i kao kostim za maškare, ali to je sad već traženje dlake u jajetu.

U svim važnijim stvarima - priči, glumi, postavljanju situacije, uvjerljivosti, duhovitosti, zanimljivosti - serija funkcionira iznad svih mojih očekivanja, ili je tako barem u tri epizode koje su nam sinoć prikazali. Sigurna sam da pri emitiranju nikoga neće ni ugnjaviti ni uvrijediti, a jedan od glavnih argumenata u prilog tome da bi mogla zabaviti i mrgude koji joj i prije gledanja traže mane onaj je da sam bez pretjeranog meškoljenja i pogledavanja na sat izdržala čitave tri epizode na pomoćnom stolcu u kinu Europa. Predmnijevam da će na kauču uživanje biti još i lakše.