Ime Ivone Juke zapamtila sam još prije osam-devet godina, kada sam prvi put pogledala nešto što je režirala, sjajan dokumentarac 'Što sa sobom preko dana', o zatvorenicima u Lepoglavi koji pripremaju predstavu utemeljenu na Shakespeareovu 'Snu Ivanjske noći'. Snaga i uvjerljivost tog filma i autoričina volja da tek u nekoliko režijskih postupka dopre do najdublje dimenzije ljudskosti svakog od prikazanih zatvorenika zbilja su me oduševili. Nisam od tada mnogo pratila Jukin rad, nisam čak ni pogledala njezin hvaljeni film 'Ti mene nosiš', uz koji je snimana serija 'Da sam ja netko' na koju se ovdje spremam osvrnuti, ali poveznica između dokumentarca koji sam spomenula na početku i prve epizode serije koju sam pogledala sinoć na prvom programu HTV-a itekako je vidljiva. Ivona Juka bez ikakve sumnje ima snažan i vidljiv autorski potpis i iako se to, ovako napisano, možda čini kao prazna fraza, na ekranu je odlika samo onih sa jednako tako snažnim i vidljivim talentom.

Taj autorski potpis bilo bi lako, ali i krajnje površno opisati kroz neke leitmotive koji se pojavljuju i u dokumentarcu i u prvoj epizodi ove serije - zimski okovi u okolišu kao paralela okovima u glavi protagonista, na primjer - no to je samo jedan dio priče zbog koje su oba Jukina djela koja sam pogledala vrlo vidljivo djela iznimno talentirane autorice. Nemam dvojbe da je tome tako ni nakon odgledane prve epizode serije 'Da sam ja netko', ali to ne znači da na tu, prvu epizodu, nemam ni prigovora.

Serija je, kao što nam je rečeno u najavama, snimana uz film 'Ti mene nosiš', što je čest postupak u hrvatskoj kinematografiji/televizijskoj produkciji. Serije koje su tako rađene po filmovima obično, doduše, imaju tri-četiri epizode, nose iste naslove kao i filmovi uz koje su nastale i obično je jasno da je zapravo riječ o produljenom filmu u koji je ubačeno sve ono što u film nije stalo zbog vremenskih ograničenja formata. Jukina serija, međutim, nosi drugi naslov, sastoji se od sedam epizoda i time implicira da nije baš samo produljena verzija filma, da nije samo skup restlova koji nisu stali u kino-verziju. To se u prvoj epizodi i vidi jer nigdje, ni na sekunde nemamo dojam da je nešto višak ili da je ubačeno samo zato da bi scena, priča ili dijalog dulje trajali.

Unatoč tome, prva epizoda ipak izgleda kao isječak iz filma, a ne kao samostalna epizoda TV serije. Ne znam je li išta drugo uopće bilo moguće, duboko sumnjam da autorica Jukina talenta nije svjesna razlike između epizode TV serije (pogotovo prve) i dijela igranog filma, pa pretpostavljam da će to biti ispravljeno u kasnijim epizodama, no ono što epizode TV serija obično imaju, a rascjepkani dijelovi filmova ne moraju jest zaokruženost poglavlja, koje se u prvim epizodama obično sastoji od ekspozicije, predstavljanja likova i njihovih situacija. U prvoj epizodi ove serije to je... nepotpuno.

Serija se, naime, sastoji od tri priče, odnosno od priča o tri glavne junakinje - djevojčici Dori i njezinim roditeljima, redateljici Ives i njezinu ocu te o producentici Nataši i... ne znamo još kome. Dok je u slučaju prva dva spomenuta lika u prvoj epizodi više-manje jasno postavljen odnos na kojemu će se zasnivati daljnji razvoj priče, u trećem slučaju, onom Natašinu, još nismo saznali, da se slikovito izrazim, koga ona nosi i tko nosi nju. Zbog toga prva epizoda djeluje više kao komplet istrgnutih stranica, a ne kao poglavlje romana, kako bi obično trebalo biti sa serijama. Bilo bi glupo reći da je nedorečena jer je riječ o seriji, normalno da se ne može sve reći u prvoj epizodi, ali djeluje pomalo nepotpuno

No budimo iskreni - ipak je riječ o nevelikoj mani u formi, koju bi se više moglo pripisati uvjetima u kojima je serija snimana (to famozno snimanje uz film) negoli autorskom konceptu, pa to ne odnosi mnogo od kvalitete prve epizode serije. Nevjerojatno uverljivi glumci, među kojima bih izdvojila Gorana Hajdukovića i Helenu Beljan - ne zbog toga što bi ostali bili lošiji od njih, nego zbog toga što je jedan od njih tzv. naturščik (nije profesionalni glumac), a druga od njih dijete, iznimno dojmljiva atmosfera utopljenosti u ledenom gradu s beskrajnim prometnicama, sjajna paralela sapunice 'Zatočenici sreće' kojom su povezane tri junakinje - i njihove vlastite zatočenosti u odnosima s onima koji bi im trebali biti najbliži i najdraži, divni detalji kao što je Dorino pjevanje 'Poštara lakog sna' dok joj otac brata vodi na WC - sve su to odlike zbog kojih je gledanje početka ovoga serijala bio pravi užitak. Nadam se da će takav biti i nastavak.