Danijela Dvornik na svom se blogu dotakla teme razvoda ili, točnije rečeno, kraja jednog braka u njezinoj obitelji.

'U mom uskom obiteljskom krugu svjedočim jednom razvodu, prvi put. Nisam nikada imala takvo iskustvo, iako sam mnogo čitala, gledala i slušala. Najbliže tom iskustvu bile su situacije kad bi mi Dino, nečim izazvan, rekao da odlazi od mene jer mu je više dosta mog 'žuganja' pa bi pokupio nekoliko svojih važnih glazbenih nagrada, zvučnike i četkicu za zube i otišao u svoj studio koji je bio kat poviše našeg stana. Nakon 3 dana na kruhu i pašteti, vratio bi se baš u vrijeme ručka. Tako su izgledali naši 'razvodi'. Najvažnije od svega, mi bismo se uredno posvađali, glasno, u afektu bismo rekli svašta jednom drugom, ali čim bi taj val vrijeđanja prošao, malo manje glasno rekli bismo sve što nas muči. A onda bi nastalo zatišje, svatko od nas, još uvijek ljutito, povukao bi se u svoje misli, malo razmislilo o svojim postupcima pa bismo se opet sreli na trosjedu, ispričali za sve izrečeno i pokušali popraviti neke stvari u našem životu.

S ove pozicije sada, sve mi je to izgledalo kao jedan trening, životni trening. Jer brak je takav, baš poput treninga, ima dana kad je sve super, a ima dana kada bi sve napustio jer ti je svega dosta. Između takvih dana, uvijek su poveznice bile ljubav i želja da se stvari poprave. Iako bi nekome gledajući sa strane, cijela ta naša situacija bila možda 'hard core', ipak mislim da ljudi moraju artikulirati svoje osjećaje pa iako to bilo i glasno svađanje, jer sve je bolje od uljudne i pristojne šutnje. Uvijek se zapitam kako ljudi koji provedu mnogo godina zajedno, imaju djecu, steknu neke zajedničke stvari, prijeđu granicu iz ljubavi u totalnu mržnju? Znam, vrlo je tanka ta granica, naročito ako jedan od sudionika tog bolnog procesa ne shvaća težinu cijele situacije, pa još dodatno komplicira ionako tešku situaciju', piše Danijela.

Odluka od rastavi nije donesena zajednički ni razgovorom niti je bilo vremena za spasiti brak... donesena je od strane jednog sudionika, vjerojatno nakon dugo, dugo razmišljanja, ali bez ikakvih naznaka. Pretpostavljam da odluka nije bila lagana i da je trebalo vremena da se odluka i sprovede, ali bez da se karte stave na stol i spasi što se spasiti da, jer i djeca su tu najveći ulog, jednostavno je nepoštena.

Naravno da nas je ta vijest sve šokirala, jer slika savršenog braka se narušila, ma što narušila, srušila u komadiće! Ne, nije neka treća osoba u pitanju. Možda bi bilo malo lakše da jest. Moje mišljenje je da kad čovjek dođe u određene godine, napravi inventuru svoga života i shvati da ga neke stvari više ne vesele, želi nešto promijeniti u svom životu. To mi je OK. Ali onda treba biti pošten i prema drugima koji su kolateralne žrtve takve odluke, onog drugog partnera koji je emotivno to teško prihvatio i djece koja to također jako teško proživljavaju. Ta odluka je narušila tri života! Tri ljudska života? Pa nisu to kutije. Ostaju ožiljci, nepopravljivi, koji će oblikovati njihove živote. U takvoj situaciji se treba izdignuti iznad materijalnog, samo privremeno, i olakšati situaciju dok se stvari ne srede da se može mirno i razborito razgovarati. Tako bi trebao izgledati jedan pristojni i ljudski razvod. Treba uzeti u obzir da puno godina i dvoje djece, u tom životu nije baš bezazlena stvar. Nekad su se voljeli, obavezali na bračnu zajednicu, bili sigurni da će biti cijeli život biti zajedno, pa ne treba sve to obezvrijediti. Ali to ja tako mislim, sa svoga trosjeda, sa svojim bračnim iskustvom... istina je sasvim drugačija.

Nema bezbolnog razvoda! Tako je malo potrebno da do jučer dvoje odraslih ljudi, koji su najveći partneri, postanu krvni neprijatelji. Razmišljajući o tom razvodu, svima bih predložila predbračni ugovor. Ma ne predložila, nego uvela kao obavezu! Koliko god vam predbračni ugovor zvučao grozno i ni malo romantično u trenutku kada obećate partneru da čete biti s njim do kraja života, to uopće nije blesavo. To vam olakšava situaciju kada do razvoda dođe, a razvod se ne događa drugima, nego i vama, možda.

Rat započinje na emocionalnoj razini, a kulminaciju doživljava kada dođu materijalne stvari u raspodjelu. U tom ratu ne biraju se sredstva, što si više emocionalno povrijeđen, želiš više materijalnog za sebe, jer tako kompenziraš bol. Nakon toga predstoji dugi sudski proces. Predbračni ugovor bi spasio sve te muke. Ništa nije vječno, ni brak, ni ljubav, pa ni sam život. Na primjer, kad se žena u braku odluči prikloniti brizi o domaćinstvu, obitelji i djeci, ugovorom bismo mogli dogovoriti koliko taj rad vrijedi za svaku godinu braka. Da se zna! Naravno da se ta 'žrtva' ne može iskazati novcem, jer to je neprocjenjivo, ali treba se i to staviti u neki realni materijalni okvir, jer kad sve pođe po zlu, većina muškaraca to ne smatra radom. Često prigovore da niste ništa radili, a često i samo društvo to tako percipira, pa sve žene-domaćice ispadaju obične neradnice i sponzoruše (ima i takvih, ali one generalno bolje prođu, ako ništa, iziđu iz braka sređene i koliko toliko materijalno osigurane). Žene koje odluče ostati kod kuće, puno toga rade, svjesno žrtvuju svoju karijeru i omogućuju muškarcu da napreduje u svom poslovnom životu, smanjuje trošak ostalih usluga koje bi bile potrebne da žena također radi i u konačnici čini život puno lakšim za cijelu obitelj.

Zašto bi predbračni ugovor bio sramota? Pa brak je običan d.o.o, društvo s ograničenom odgovornošću, to potpisujete pred matičarom, uvjereni i nošeni ljubavnim leptirićima, da to nije tako… ne u vašem slučaju. Nitko ne želi razmišljati o posljedicama, a kad dođete u tu situaciju, nastaje rat… doslovce. Što je s djecom? Oni sve to gledaju i na svoj način proživljavaju negdje u sebi, šutljivo. Jer za njih je to grozna situacija. Njihov svijet je narušen, emotivno su konfuzni. I s njima se treba suočiti na neki normalni način, objasniti situaciju i njihovu budućnost a ne ih ostavljati u nekoj neizvjesnosti. Postoji li cijena za njihove patnje? Naravno da ne postoji. U svakom slučaju, bolje traumatičan razvod, nego traumatičan brak. Jer sve će to proći i preživjet ćete! i zapamtite, jedna vrata se zatvore, druga otvore!' zaključila je Danijela Dvornik na svom blogu Sve po malo.