Pred nama je još jedan, osmi ZagrebDox. Možete li nam ga predstaviti u nekoliko rečenica?

Još jedna svečanost dokumentaraca s puno sjajnih filmova, provjerenih vrijednosti i s najprestižnijim svjetskim nagradama, ali i posve nepoznatih, iznenađujućih, novih dokumentaraca!

Koliko ste u izboru filmova išli za aktualnošću? Što nam dokumentarci na ZagrebDoxu govore o vremenu i nama?

U konkurencijama sam išao prije svega na kvalitetu, a u ostalim programima na kombinaciju kvalitete i neke 'dodane vrijednosti', ovisno o programu. No program 'Stanje stvari' mišljen je baš kao ponuda filmova koji prikazuju krize i nedoumice suvremenog svijeta. Ove godine to se prije svega odnosi na analizu krize neoliberalnog društvenog modela u filmovima 'Četiri jahača', 'Dugokracija', 'Preživjeti napredak' i 'Zavjera oko žarulje'.

Osim 'Stanja stvari' te međunarodne i regionalne konkurencije, festival čini još niz programa, između ostalih Kontroverzni Dox i Happy Dox. Koji je od ta dva programa bilo lakše složiti, odnosno okreću li se danas dokumentaristi više žarišnim problemima društva ili od njih bježe u osmijehom omotane društvene simpatičnosti, paradokse i pretjeranosti?

Uvijek je najteže složiti Happy Dox – neke pozitivne, dobrodušne i vesele filmove. Još uvijek, baš poput nekih jako mladih ljudi, dokumentaristi često misle da će ih se više slušati ako budu ozbiljni, pa i namršteni.

Koji će filmovi iz Kontroverznog Doxa podignuti najviše prašine?

Prije svega, vjerojatno, film o sastancima Tuđmana i Miloševića. No skrenuo bih pažnju i na film 'Ambasador' kojim je otvorena ovogodišnja IDFA, a za koga se tražila zabrana prikazivanja, kao i film 'Ispovijedi Ekoterorista' koji na zanimljiv, duhovit i provokativan način govori o vječnom pitanju – gdje su dopuštene granice protestnih akcija?

Okrenimo se malo domaćim dokumentarcima. Kako se u svjetskoj dokumentaristici snašla i pronašla hrvatska dokumentarna scena? Što nam nude novi dokumentarci hrvatskih autora?

Hrvatski dokumentarizam je, posve sigurno, na uzlaznoj putanji. Mislim da je na neki svoj malen način tome pomogao i ZagrebDox promocijama hrvatskih filmova koje ove godine nastavljamo ne samo filmovima u službenoj konkurenciji – 'Nije ti život pjesma Havaja' Dane Budisavljević, '20 dana u Tibetu' Silvestra Kolbasa, 'Od zrna do slike' Branka Ištvančića, 'Bosanoga (sasvim slučajna smrt)' Morane Komljenović, 'Veliki dan' Đure Gavrana, 'Terasa' Vedrana i Sanje Šamanović, 'Nije bilo vitra' Mejre Mujičić, Nike Radić i Marine Viculin - već i Factumovim filmovima i filmovima iz produkcije ADU

Razvija li se domaći dokumentarac u nekoj zasebnoj poetici ili se osjećaju naglašeniji utjecaji svjetske scene?

Mislim da je suvremeni hrvatski dokumentarac sve više 'u dosluhu' s najboljim svjetskim i europskim dostignućima, prije svega u jednoj daleko slobodnijoj formi, kao i 'pripuštanjem' filma u osobnu, intimnu sferu autora.

Za kraj, što očekujete od ovogodišnjeg Doxa? Nove pomake u broju, percepciji, recepciji gledatelja ili nešto četvrto?

Teško je unaprijed licitirati brojem gledatelja i njihovom percepcijom, a osobno mislim da to možda i nije najvažnije. Ono što smatram doista važnim jesu oni tihi, gotovo intimni, ali strastveni razgovori o filmu nakon izlaska iz kina. To je ono zbog čega treba raditi festival!