Etnografski dokumentarci na papiru više zvuče kao posao, nego kao užitak; kao predavanje na fakultetu, a ne opuštanje dostojno kino-iskustva. Srećom, papir – ili u ovom slučaju skupina piksela grupirana na ekranu – teško da mogu dočarati u kojoj je mjeri jedno u osnovi antropološko putovanje moguće zapakirati u genijalan autorski proizvod.

Jer 'Manakamana' je upravo to – dokumentarni film sveučilišnog predznaka, ali i čisto filmske, autorske snage koja već na samom početku gledanja jasno daje do znanja zašto ovaj uradak Stephanie Spray i Pache Veleza grabi nagrade po festivalima.

S jednom kamerom pričvršćenom u kabini žičare koja povezuje turiste s poznatim nepalskim svetištem iz naslova, 'Manakamana' nije samo još jedan proizvod čuvenog harvardskog laboratorija Sensory Etnography (s Lucienom Castaignom-Taylorom, redateljem proslavljenog 'Levijatana', kao supervizorom projekta), već i briljantna meditacija, duhovan film o duhovnom mjestu, ali i duhoviti akademski eksperiment u kojem lokalni mještani, strani turisti, mladi metalci, ljudi i životinje prolaze ispred objektiva poput prolaznika u izlogu znanstvenog voajerizma.

Za razliku od dvosatnog i statičnog, meditativnog maratona snimljenog iznad krošnji nepalskih brda, 'Iskupljenje' portugalskog redatelja Miguela Gomesa dolazi kao 26-minutni krismarkerovski esej s naracijom na nekoliko europskih jezika i kompilacijom snimaka iz privatnih i državnih arhiva.

'Iskupljenje' je avangardni found footage dokumentarac, u isto vrijeme transnacionalna, koliko i osobna, intimna kompilacija četiriju priča: od života na portugalskom selu 1975., preko Milana 2011. i Pariza 2012., do Leipziga 1977., mreža osobnih iskustava i zanimljive filmske građe dotiče se svega u rasponu od kolonijalizma, preko fašizma do kapitalizma i socijalizma.

Šetnja Europom u manje od pola sata, ukratko.