Boksački klub iz zagrebačke Dubrave, Prljavo kazalište za bilijarskim stolom i sirotinja iz pučke kuhinje – ako vam se čini da 'Na rubu' traje devedeset minuta samo zato što je spojio tri različita kratkometražna dokumentarca, djelomično možda i jeste u pravu. Ali to ipak nije dokumentarac o životu, karijeri i idejama karizmatičnog sportskog trenera, kao ni spoj ostalih krakova života na zagrebačkom 'Bliskom istoku', od nekada najvažnijeg kvartovskog rock benda do sirotinje koja preispituje svoje živote za tanjurom humanitarnog ćušpajza. Da jest, bio bi prilično slab, s obzirom da nijedan od tih elemenata ne stoji kao dovoljno snažno obrađena dokumentarna cjelina.

No ipak, alkemičarskim udruživanjem umuljani u fino iskrižanu cjelinu, stvorili su solidan, na trenutke prilično dobar portret današnje Hrvatske, oslikavajući urušavanje socijalnog reda, ali i individualne pokušaje spašavanja pojedinaca ispod istih tih ruševina kroz prolijevanje znoja i krvi u ringu. Unutar njegove užadi, mnogi klinci koji odrastaju kao žrtve hrvatske tranzicije pokušavaju se iskobeljati iz crne budućnosti slijedeći kompas boksačkog trenera Leonarda Pijetraja, čovjeka koji ne uči samo udarati, već i kako transformirati one koji udaraju - fizički, ali i mentalno.

Srećom, redatelj Tomislav Žaja zna da je Prljavo kazalište (čiji su Davorin Bogović i Jasenko Houra također neka od lica koja iznenađujuće elokventno definiraju 'rub' o kojem govori film) samo u svojim počecima bio jedan od najboljih bendova s ovih prostora, zbog čega te tridesetak godina stare asfaltne budnice tako savršeno komuniciraju i danas, kada su im tekstovi aktualniji nego što su bili krajem sedamdesetih, iako je u isto vrijeme očito da oslikavaju jedno drugo, zauvijek izgubljeno vrijeme. Upravo je zbog jedne (pogodite koje?) od tih pjesama 'Na rubu' i snimljen u crno-bijeloj tehnici, mada je velika šteta što nije malo bolje 'fotografiran' pa tako, osim nedostataka boje, 'crno-bijeli svijet' nije pretjerano zanimljivo iskorišten kada su vizualni stil i estetika dokumentarca u pitanju.

Isto se ne može reći za 'Odbrojavanje do nule', jedan od dva filma koje je 2010. snimila britanska redateljica Lucy Walker (drugi je 'Deponij', nominiran za Oscara, također u programu Doxa), a koji u klasično visokobudžetnom, prilično holivudiziranom stilu donosi koktel paranoje koji na trenutke ima smisla, a na trenutke jednostavno postaje megafonom za širenje iste te paranoje u režiji ljudi koji su, s obzirom na to koliko su duboko umočili svoje ruke, zaslužili sjediti iza rešetaka, a ne ispred kamera, prodajući mudrosti ostatku svijeta (spomenimo samo imena kao što su Tony Blair i Zbigniew Brzezinski).

No opet, film daje pristojan pregled povijesti atomske bombe, kao i svih potencijalnih scenarija koji objašnjavaju što nas čeka ako se dogodi jednostavna nesreća u sustavu ili ako se potencijala za sadnju nuklearnih gljiva dočepaju krive osobe, iako se nijednom ne postavlja možda najvažnije pitanje: tko nam garantira da su osobe koje sada imaju ruke na okidaču 'normalnije' i 'moralnije' od onih koji bi htjeli ostaviti barem jedan otisak svog prsta na crvenom gumbu?

S druge strane, ljudi poput Rona Gallele cijelu su karijeru izgradili držeći svoj prst na okidaču, no ovog puta fotoaparata, mada za život neke osobe i njegovo nekontrolirano pritiskanje može biti tragično poput detonacije velike bombe.

Galella nije ni prvi ni jedini celebrity paparazzo na svijetu, ali jest možda i najveća zvijezda američke paparazzo scene (koja je u drugom zlatnom dobu progona slavnih objektivima) završivši na sudu s Jackie Onassis ona muje uspjela zabraniti prilazak, udarivši temelje onome što danas nazivamo 'stalkarazzi'. Doduše, takve su ga agresivne metode uhođenja slavnih znale koštati i prijeloma čeljusti, nakon što ga je jednim udarcem nokautirao Marlon Brando, no dokumentarac 'Razbij tu kameru' Leona Gasta (proslavljeni redatelj Oscarom nagrađenog filma 'When We Were Kings' iz 1996) ide daleko od same mitologije pa pokazuje čovjeka, njegovo djelo, njegove 'žrtve', publiku i kritičare u jednom zabavnom i sjajnom cjelovečernjem koktelu, koji u današnje doba tiranije celebrity kulture ima i edukativnu kvalitetu.

U regionalnoj konkurenciji večernjeg programa prikazan je dokumentarac 'Gabriel'. Vlatka Vorkapić, scenaristica i redateljica niza nagrađivanih dokumentarnih i igranih serija ('Pučka intima', 'Zagonetni ulomak', 'Pričopričalica', 'Kad zvoni?) te dobitnica nagrade Marin Držić za dramski tekst 'Judith French', odlučila je u svom novom dokumentarcu istražiti tajne zakutke zagrebačkih ljubavnih priča. Zajedno sa scenaristicom Martinom Globočnik, koja je istraživala povijest Zagreba s erotskog aspekta, krenula je u dokumentiranje brojnih senzualnih susreta, ali i razdvajanja. Glavna akterica filma zagrebačka je glazbenica Andreja koju upoznajemo u prilično čeznutljivoj fazi života. Njezina nesuzdržanost i otvorenost oprečna je svim pravilima malograđanskog bontona i plijeni svaku sekundu snimanja iskrenim i nekonvencionalnim stavom u kojem je legitimno javno tražiti seks i ljubav, unatoč bolnim iskustvima iz prošlosti. Snimateljica Iva Kraljević pretvorila je Andrejin podrumski stan u bajkovito mjesto u kojem osjećamo pulsiranje snage života. Redateljica prati još nekoliko priča, naizgled nespojivih miljeom, od umjetnice Vlaste Delimar, koja je muškarca s kojim sada živi upoznala na sprovodu te otvara temu umjetničkog bavljenja erotikom, do Žuži Jelinek, legendarne šnajderice, kolumnistice i zavodnice, nepokolebljive u davanju arhaičnih ljubavnih savjeta. Intimne priče osigurale su pažnju gledatelja, ali bile su nepotrebno razlomljene igranim sekvencama utemeljenim na stvarnim policijskim statistikama zločina među supružnicima i podataka o zagrebačkim prostitutkama. Taj rubni dio, o kojem nije ugodno ni slušati ni pričati i koji se obično ignorira u 'pristojnim' konverzacijama, nedostatno je prikazan glumljenim odmakom od samih tema te je unatoč pojavljivanju djevojke koja se zbog preživljavanja bavi prostitucijom sveden na marginalnu mjeru. Mračnija strana erotike ipak nije preuzela optimistično duhovit dio cjeline te je sretna završnica nakon prikaza skladnih i komplementarnih parova bila gotovo neizbježna.

Dio filma koji također iskače iz konteksta intimističkog prikaza ljubavnih pojavnosti scena je turističke ture kroz Tkalčićevu ulicu. Pred nama se otvaraju nova naličja poznatog zagrebačkog šetališta dok Darko Belušić vodi mlade Kineze dvorištima i haustorima te ulice pričajući im kako je ona nekada bila ulica bordela. Taj, kako je vodič objasnio, 'Puteni put Zagreba' još uvijek živi u prisjećanjima, a njegovim putokazima autorica je kroz priče o strasti i senzualnosti do kraja dovela sve protagonistice tog zanimljivog dokumentarca. Bilo da pratimo Vlastu Delimar, kojoj partner s puno nježnosti lakira nokte tijekom umjetničkog performansa, ili Andreju, koja se vidno transformira nakon upoznavanja svoje sudbinske ljubavi, koliko god su daleko od uobičajenog života ili ukorijenjenih svjetonazora, jasno proživljavamo njihove emocije, što je i najveća vrlina ostvarenja. Velika doza suosjećanja i pažnje kojom je pristupano likovima, čak i u glumljenim dijelovima, otkriva suptilan senzibilitet većinom ženske ekipe filma.

Nakon 'Gabriela' uslijedilo je film iskovan u radionici Factuma: 20-minutni dokumentarac mladog redatelja Domagoja Matizovića, signifikantnog naslova 'Razorubičenje'. Film prikazuje problematiku bijele kuge (depopulaciju) na primjeru slavonskog sela koje postaje indikativno za stanje u zemlji. Kroz uglavnom turobne priče preostalog starijeg stanovništva, autor dočarava svu bezizlaznost mjesta koje nestaje. Zbog alkohola, teškog rada ili ufanja u boga, cjelokupna populacija sela u poznoj dobi pomirena je sa sudbinom i bez revolta prihvaća neizbježno propadanje. Matizović je uspio vrlo minimalističkim kadrovima pokazati svojevrstan šum i kulisu tjeskobe umirućeg mjesta.