'Ideja za film krenula je od našeg producenta Borisa T. Matića i koscenarista Antonija Nuića tijekom Medveščakove prve sezone u EBEL-u te nakon neformalnog razgovora s predsjednikom kluba Damirom Gojanovićem', priča Josip Ivančić, jedan od redatelja 'O hokeju i medvjedima', 50-minutnog dokumentarca o zagrebačkom hokejaškom fenomenu.

'Te zime su Medveščakove utakmice bile društveni događaj broj jedan u Zagrebu. Puno se pričalo i pisalo o tome kao o fenomenu s naglaskom na posebnu atmosferu u Domu sportova. Tako se logično i javila ideja da se sve zabilježi na filmu. Kako je reakcija kluba na tu ideju bila pozitivna, dosta smo se brzo ekipirali i počeli snimati. To je bilo krajem sezone 2009/2010. Film je finaliziran u proljeće, pa eto, prošlo je više od četiri godine od prvog snimanja. Igrom slučaja ispalo je da smo uspjeli ispratiti cijeli jedan Medveščakov ciklus, jer je tijekom montaže klub završio svoj angažman u EBEL-u i počeo igrati KHL-u.'

Koji su bili najveći problemi u produkciji, ako ih je uopće bilo?

Recimo, dosta je komplicirano pratiti sportaše u natjecateljskom dijelu sezone, ako tome želite pristupiti ozbiljnije od nivoa TV magazina. Svaki klub nastoji igračima osigurati mir da bi što bolje radili ono zbog čega su angažirani. Medveščakovi igrači su ionako prilično zauzeti obavezama prema sponzorima i medijskom promocijom kluba, jer klub egzistira od sponzora i prodaje karata. Ako tome pridodate i veliku količinu gostovanja (igraju se po dvije do tri utakmice tjedno), jasno je da je teško još uklopiti i gomilu vremena provedenog s filmskom ekipom. A da stvar bude još gora, Medveščakovi igrači su uglavnom stranci koji se nakon sezone vrlo brzo raziđu pa ni u tom periodu nema puno prostora. Iz tog razloga smo nažalost propustili snimiti neke igrače na način na koji smo htjeli. Osim toga, sve ostale poteškoće su klasičnog karaktera, mahom vezane uz ograničen budžet. Dakle vječno balansiranje između želja i mogućnosti. Npr. morali smo dobro paziti na količinu arhive s HRT-a i na količinu autorske muzike jer bi nas pretjerivanje financijski pokopalo. Ali sve to nije ništa s čim se ne susreću i drugi autori.

Umjesto portreta trenutnog stanja kluba i igrača, film se više bavi širim povijesnim presjekom – zašto takva odluka?

Pa ne bih rekao da smo zaobišli trenutno stanje u klubu, dapače. Mislim da smo mu samo dali i taj povijesni kontekst. A nije to bila neka čvrsta odluka s kojom smo krenuli u film, nego se taj smjer priče sam postepeno nametnuo kao dominantan. Naprosto kad iz cijele priče o današnjem Medveščaku eliminirate sve senzacionalističke elemente, od hektolitara pive i tona kobasica do igrača iz NHL-a i estradnih zvijezda na utakmicama, ostane srž koja govori o jedinstvenoj sinergiji kluba i navijača koja je sigurno i posljedica činjenice da se radi o klubu koji je jedno od većih imena zagrebačkog sporta, koji ima svoju povijest i tradiciju i zbog toga se sve ovo i događa unazad nekoliko godina. To smo filmom htjeli pokazati - da današnji uspjeh kluba nije slučajan, nego da uz silan angažman sadašnjeg vodstva ima i dobar temelj u prošlosti kluba.

Jeste li i osobno fan hokeja ili je ovo bila samo zanimljiva sportska priča za film?

Ne, osobno se ne vidim kao velikog fana nijednog sporta, pa tako ni hokeja. Iako dosta toga pratim površno. Hokej sam znao tu i tamo škicnuti kad bih naletio na neku utakmicu Svjetskog prvenstva ili neke jače lige. A Medveščaka se pomalo sjećam s kraja osamdesetih. Ali mogu reći da sam u nekoj mjeri fasciniran navijačkim subkulturama pa mi je ova priča bila zanimljiva prvenstveno iz tog aspekta, a manje iz aspekta sportskog dometa Medveščaka. Mislim, nije rezultat zanemariv i sve ovo što su u Medveščaku postigli je veliko, ali se lako može promijeniti. A ono što ostaje je to da će pravi navijači uvijek podržati momčad koja daje sve od sebe, pa i kad je rezultat loš. I u tome su Medveščak i Medveščakovi navijači prvaci svijeta, a to je po meni vrijedno snimanja filma.

Kako objašnjavate naglu i veliku popularnost hokejaških utakmica u Zagrebu? Jesu li uistinu postale tzv. normalne zamjene za nogomet, čije se tribine percipiraju kao potencijalno bojište? 'Cijeli sport nije toliko zatrovan', kako kaže Bizzo u filmu...

Svakako da ima nešto i u tome. U fazi scenarija smo razmišljali o tome da dodamo i širu sportsko-društvenu analizu, ali od toga se odustalo jer je naprosto previše ambiciozno za ovaj format. To je ideja za dokumentarni serijal. Mene je odmah kupila atmosfera u kojoj šest, sedam tisuća ljudi u Domu sportova šutke odsluša austrijsku himnu, dakle bez ijednog zvižduka, i na kraju joj zaplješću, potom luđački navijaju dva sata bez ijednog incidenta, da bi još 15-ak minuta poslije utakmice njih nekoliko tisuća pozdravljalo igrače koji su tu utakmicu - izgubili. Uz to u dvorani možete čuti Beastie Boyse, Ramonese ili Kawasaki 3P, a gledate sport u kojem se igrači bacaju na glavu i lome zube da bi osvojili bodove. Sve to se na nogometnim terenima ne može doživjeti. Barem ne kod nas. Ali ne slažem se s tvrdnjom da se to dogodilo naglo. Kao što sam već prije rekao, tradicija hokeja u Zagrebu dugo postoji i Medveščak je imao faze velike popularnosti šezdesetih i osamdesetih. Naprosto je raspadom Jugoslavije i jugolige izgubio sistem natjecanja svog kalibra, pa onda i kvalitetu, a na kraju i publiku. Ali to je na silu prekinut put. Kao što kaže Gojanović, Dom sportova se zbog rata rastao od hokeja uz dupkom pune tribine. I evo, čim je klub došao u konkretnu ligu i postao kompetentan u nadmetanju sa starim rivalima, vratila se i publika. Što znači da je ova današnja situacija samo prirodan nastavak puta koji je Medveščak imao krajem 80-ih.

Kakva je budućnost 'O hokeju i medvjedima' nakon festivala – televizija? Kino? Kakav je uopće život dokumentarnog filma u Hrvatskoj, tj. što s njima nakon snimanja i prikazivanja na festivalima?

U našem slučaju i televizija i kino. Uskoro bi trebala biti i zagrebačka kinopremijera, a nakon toga mislim da je u planu to da film zaigra neko vrijeme u dvorani Mueller kina Europa. Kako je jedan od naših koproducenta televizija Al Jazeera Balkans, i televizijska premijera bi trebala biti uskoro održana. Sve to u Hrvatskoj dosta varira od naslova do naslova, bez nekog izraženog pravila. Nije da postoji neki utaban put kojim svi idu. No ja vjerujem da svaki dobar film nekako nađe put do publike.

Jesu li u planu novi naslovi s potpisom autorskog dvojca Gonzo/Ivančić?

Za sada nema ništa na vidiku. Sebe ipak primarno doživljavam kao snimatelja, pa svoju budućnost vidim u tom području. Tako da i nemam neke velike redateljske ambicije i ako nekada i dođe do suradnje, to će vjerojatnije biti u odnosu Gonzo redatelj, a Ivančić snimatelj.