Hollywood napada europski film i borgovski ga asimilira – dolazi veliki val, pravi tsunami američkih remakeova europskih uspješnica. No je li to uistinu dokaz zle moći američkog kapitala ili tek naplata starih računa?
To da se (pre)velik dio moderne holivudske produkcije sastoji od prerada, obrada i razrada već postojećih filmova nije nikakva novost – pomalo tragično stanje reciklaže ideja na snazi je već neko vrijeme, a o tome smo pisali nekoliko puta, s jednakom količinom zalivene ironije i prolivene žuči. No unutar tog trenda u kojem su se snimali (i još uvijek se snimaju) remakeovi starih američkih i ne pretjerano starih azijskih filmova, s novim fenomenom 'reboota' franšiza koje još nisu ni stigle nahvatati paučinu na stalaži s filmskim vrpcama, u posljednjih se godinu dana pojavio i novi val prepakiravanja, prijeteći obilježiti filmsku 2011. godinu – invazija Hollywooda na europski film!
I to ne na stari europski film – ne, nitko se u velikim američkim studijima (srećom?) nije dosjetio 'pomladiti' Godarda i Bergmana s Justinom Timberlakeom i Miley Cyrus u glavnim ulogama te Black Eyed Peas na soundtracku, već se krenulo u napad na prilično nove, svježe naslove, čija je jedina 'krivnja' ta što nisu snimljeni na engleskom jeziku, s američkim glumcima. I što njihovi autori dolaze iz zemalja u kojima nije normalno okrenuti nekoliko desetaka (pa i stotina) milijuna dolara po naslovu, zbog čega su se itekako spremni prodati kovčezima dolara. Tko ne bi podao prava na jedan film ako to garantira mirnu mirovinu i doživotnu opskrbu kroasanima? Nosi, brate!
I krenuli su odnositi, sve redom.
Prva se na listi našla Sophie Marceau, lijepa legenda francuskog glumišta, čije su uloge na vrhu novog vala: Angelina Jolie svoj je lik u filmu 'The Tourist' zasnovala na onom koji je Marceau stvorila 2005. u francuskom filmu 'Anthony Zimmer', dok Demi Moore uskače u njezinu štiklu s 'LOL (Laughing Out Loud)', još jednim remakeom, novom verzijom istoimene komedije o odnosu majke i kćeri iz 2008. u kojoj će kćer glumiti – mislili ste da se šalimo koji redak iznad? – Miley Cyrus. 'The Age Of Reason', još jedan hit sa Sophie Marceau, također je u procesu prebjega iz Francuske u SAD, a ovog puta riječ je o naslovu iz 2010, koji bi američku verziju trebao doživjeti već 2011.
Ni Šveđani ne zaostaju – 'Milenijska trilogija' uskoro će dobiti holivudski tretman, njega je već dobio hvaljeni horor 'Let The Right One In', postavši 'Let Me In' (isto čeka i francuski horor 'Martyrs', koji bi u američkoj verziji trebao postati 'optimističniji' i bliži ukusu mase, što je možda najtragičniji pokazatelj pravog lica prodaje ideja), a 'Snabba Cash', švedska priča o narko-ratovima, postaje 'Easy Money' s... ne, ovog puta ne s Miley Cyrus, već sa Zacom Efronom u glavnoj ulozi. Original je snimljen 2010. Remake bi također mogao već nagodinu, ili barem do 2012.
No što ako stvari nisu baš tako jednostavne, u smislu 'kokoš i jaje' – što ako, kako je nedavno primijetio LA Times, Hollywood kopira Europu jednako onako i onoliko koliko Europa kopira Hollywood? Je li u tijeku tek bjesomučna kupovina i silovanje tuđih ideja ili tek naplata dugova iz prošlosti?
'Ironija je ta što mi snimamo filmove američkog stila, a koje oni sada rimejkaju', nasmijao se Fred Cavaye, scenarist i redatelj krimi-trilera 'Pour Elle' iz 2008, lani pretvorenog u 'The Next Three Days' Paula Haggisa. Cavaye objašnjava da on, kao i većina njegovih kolega koji se bave snmanjem europskih trilera, svoja djela stvara pod velikim utjecajem Hollywooda, baš kao što su to radili svi od Jeana-Francoisa Richeta do Oliviera Assayasa. Kada se Pascal Chaumel dao u potragu za financiranjem romantične komedije 'L'arnacoeur' strahovao je da mu francuski fondovi neće dati novce zbog pretjerano 'američkog' scenarija. Novac je ipak dobio, a rezultat je film čiji se pravi američki scenarij upravo piše, prava za holivudski remake su kupljena prije premijere originala, a govori se čak i o indijskoj i kineskoj verziji. 'Moja filmska kultura daleko je više anglosaksonska nego francuska', objasnio je Chaumeil.
Konzervativni kritičari upozoravali su da će poplava komercijalnog holivudskog i žanrovskog filma na Veneciju i Cannes zauvijek izmijeniti kulturne slike tih zemlja, a čini se da su bili u pravu. Doduše, nisu festivali ni glavni ni jedini krivci za ovaj krak kulturne hegemonije, ali činjenica jest da su nove generacije europskih redatelja ne samo daleko manje skeptične, već i radikalno manje ratoborne prema američkim žanrovskim tradicijama.
'Dok su ranije generacije europskih autora gledale na holivudske remakeove kao na vulgarno omalovažavanje njihove umjetnosti, mnogi europski filmaši nove generacije doživljavaju ih kao vrata za povoljnije prilike', piše Eric Pape u LA Timesu, dok Paco Plaza, jedan do autora španjolskog hita 'Rec', nedugo nakon premijere pretvorenog u američku 'Karantenu', smatra da holivudski remake može samo povećati zanimanje za izvornikom. 'Nemam nikakvih prigovora', kaže on.
U međuvremenu prigovora nemaju ni američki studiji, ni drugi redatelji kojima je sjekira upala u med – Hollywood će uštedjeti koji dolar kupujući već testirane projekte, a njihovi autori zaraditi pokoji euro prodajući ideje koje su već ostavili iza sebe. Publika i njezini kriteriji (ili možda nedostatak istih?) jedini su sudac u konačnoj tržišnoj utakmici.
