Brojati posjetitelje na nekom koncertu danas je postalo nepristojno gotovo poput onih drugih 'popularnih' aktualnih prebrojavanja, a koja se tiču krvi i seksualnih preferencija, no treba reći da je Močvara sinoć bila ugodno nepopunjena. Treba li razloge tome tražiti u aktualnoj beskonačnoj krizi, besparici, nekoj općoj društvenoj apatiji i bezvoljnosti ili pak onom groznom vjetru koji je jučer parao kosti, manje je važno, ali također treba reći da je Glasvegas zaobišla mlađa publika, koja bi ovdje bila nekako prirodna pogotovo s obzirom na činjenicu da se ipak radi o bendu koji se pojavio prije jedva pet godina. Najmanje se to, naravno, tiče samih Glasvegasa – oni su sami po sebi koncertna mini atrakcija bilo gdje da dođu, a pogotovo u ovako sumornu zagrebačku koncertnu jesen, u kojoj Arena, Dom sportova i Cibona zjape prazni, a tek poneki klupski nastup pokuša rastjerati paučinu.

No što da se radi, pravi profesionalci će svoj set odraditi jednako angažirano i agilno bez obzira je li pred njima 150-200 promrzlih duša ili popunjen Wembley, i to se definitivno odnosi i na Glasvegas. Slavni zvučni zid četvorke iz Glasgowa na pozornici zvuči moćno i glasno, ne doduše 'my bloody valentine' glasno, ali da će vam zamutiti sluh slijedećih šest, sedam sati, bogami hoće. No ta je buka iznimno smislena, gotovo u pravilu melodiozna i djeluje vrlo 'usvirano' i kompaktno – od karizmatičnog frontmena Jamesa Allana, inače pljunutog Joea Strummera, do mlade Šveđanke Jonne Löfgren koja bubnja stoječki a instrument joj zvuči kao kakav plemenski gong koji će upravo urbi et orbi objaviti neku ekskluzivu. I Allanov bratić Rab Allan na lead gitari itekako ima što za reći, a sjajan posao radi i basist Paul Donoghue. Repertoar je u početku najviše naslonjen na aktualni treći album, početkom rujna objavljeni 'Later... When The Tv Turns To Static' (ali začudo nema najboljih stvari s njega – 'Choices' i 'All I Want Is My Baby'), kasnije ima i dosta stvari s delikatnog, elektronikom pojačanog drugog, 'Euphoric///Heartbreak\\\' iz 2011. (i one ovdje u 'analognoj' izvedbi zvuče znatno uvjerljivije nego na ploči!), a iako svaki od njihovih albuma 'pravedno' sudjeluje s otprilike trećinom materijala u živom nastupu, ipak je taj omjer trebao biti nešto više u korist njihovog sjajnog eponimnog debija, kojeg su možda zapravo trebali odsvirati cijelog i to u nizu.

Tu leži i potencijalni problem živog nastupa Glasvegasa – posljednja dva albuma uopće nisu loša, pogotovo ovaj novi, no debi im je bio bomba koja se i danas s pravom smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim britanskim debijem novog milenija. Također, novije pjesme Glasvegasa ponešto su 'kompliciranije', često usporene i s govorenim dijelovima, dok su udarni momenti s debija upravo savršeno spajali gorki patos i teške socijalne teme sa zaraznim melodijama i slatkastim refrenima praćenim doo-wop back vokalima. Najbolje se to vidjelo kad je nakon nekoliko solidnih, ali tek kurtoazno prihvaćenih izvedbi s novog albuma prednji dio dvorane gotovo eksplodirao na šarmantnu 'Geraldine'. Teško da je bilo koja socijalna radnica igdje na svijetu tako dobro prihvaćena kao Geraldine na koncertima Glasvegasa i vjerojatno ima ekipe koja na njihove nastupe dolazi samo kako bi čula Allana kako u svom gustom škotskom naglasku izgovara legendarnu rečenicu 'My name is Geraldine, I'm Your social worker...'. No Glasvegas onda na tom mini momentumu ni ne pokušavaju nastup pretvoriti u pučku veselicu već nastavljaju dalje s hermetičnijim stvarima. Još je bolji primjer himnična 'Flowers & Football Tops', pjesma koja otvara njihov debi album, a koja je u stanju dići na noge svaki stadion, no ovdje je Allan izvodi sam na gitari. Šteta također da nisu svirali ništa sa svog zgodnog božićnog E. P.-a, barem recimo sjajnu 'Fuck You, It's Over' ili pak 'visoko leteću' 'Shine Like Stars' s drugog albuma. Allan i ekipa vjerojatno ne znaju ništa o aktualnoj hrvatskoj situaciji, ali je njihova 'I Feel Wrong (Homosexuality pt.1)' u predreferendumskom tjednu sasvim dobro legla.

OK, ako to još nismo shvatili na njihove dvije posljednje ploče sinoć se definitivno potvrdilo da Glasvegas nisu zainteresirani za 'masovnu' komunikaciju. Svojim su pitkim debijem stavili 'nogu u vrata' i privukli pažnju glazbenog svijeta, a nakon toga idu dalje po svome. Taj beskompromisni, buntovni, ali i pomalo autistički smjer vrijedan je divljenja, ali je pitanje koliko će još vjetra donijeti u njihova sad već pomalo spuštena jedra. Jer svaki umjetnik koji nešto stvara i kaže da ga ne zanima koliko će ljudi onda vidjeti, čuti i/ili osjetiti to njegovo djelo nije baš do kraja iskren. Pogotovo bi to vrijedilo za Jamesa Allana, čovjeka s bogom danim nosom za veliki, grmeći, 'masovka' hit s 'ajmo sad svi zajedno' refrenom koji para nebo iznad stadiona, a koji uporno izbacuje nekakve hermetične piano balade u kojima u mikrofon mrmlja neku tešku introspekciju.

No onda smo na bisu dobili savršenu 'Daddy's Gone' i ako je išta i bilo zamjereno, promptno je oprošteno...