Vjerujem da je malo onih koji su sinoć uspjeli ostati budni dovoljno dugo da pogledaju cijelu svečanost otvorenja Olimpijskih igara u Riju, a da na kraju otvaranja, uz jedan zijev od umora, nisu imali i širok osmijeh na licu. Brazilci na čelu s redateljem Fernandom Mereillesom (znate ga po sjajnom filmu o životu u brazilskoj faveli - 'Božji grad') te desecima tisuća sjajno uvježbanih i raspoloženih izvođača na Maracani pokazali su kako se čak i u uvjetima teške ekonomske i političke krize, sa smanjenim budžetom i stotinama gadarija koje su igrale protiv njih - može napraviti jedno spektakularno, ali prelijepo, nježno ljubavno pismo Brazilu, ali i cijelom planetu, čiji se stanovnici natječu na ovim igrama.

A bilo im je fakat gusto. Brazil je trenutno usred najgore gospodarske krize još od tridesetih godina dvadesetog stoljeća, tu krizu prati i ona politička, zbog koje je, okaljana korupcijskim skandalom, 'sletjela' bivša predsjednica, da bi je zamijenio trenutačni v.d. predsjednik, kojemu se trenutačno također ljulja stolac, u krasnom i golemom Riju uz luksuzne kvartove i hotele sve su napućenije katastrofalno siromašne favele, bujaju kriminal i nasilje pa se strahuje za sigurnost cijele manifestacije, tome valja pridodati i incident s ruskim diplomatom netom prije otvorenja, strah od epidemije virusa Zika, otkazivanje nastupa nekih sportaša zbog toga i zbog zdravstvenih opasnosti povezanih sa zagađenjem, otkazivanje Peleova nastupa u paljenju olimpijske baklje...

Usprkos svemu tome, Brazilci su cijelom svijetu pokazali kako se partija, i ne samo to - kako se s manje novca može izvesti doista dojmljiva predstava, s nevjerojatno maštovitim prikazima povijesti Brazila, njegova izvornog stanovništva i raznolikog doseljeništva, s nezaboravnim trenucima kao što su polijetanje replike zrakoplova jednog od brazilskih pionirskih avijatičara Alberta Santos-Dumonta, jednostavno utjelovljenje možda najpoznatijeg brazilskog glazbenog hita - 'Djevojka iz Ipaneme' - u šetnji manekenke Gisele Bundchen po Maracani u ritmu Jobimovih nota, ili pak dvojezično čitanje pjesme Carlosa Drummonda de Andradea o cvijetu koji je niknuo usred asfaltne džungle, koje su izvele brazilska glumica Fernanda Montenegro i britanska Judi Dench.

Čitanje te prekrasne pjesme bio je vrhunac možda najhrabrijeg i najplemenitijeg dijela otvorenja, u kojem su Brazilci odlučili upozoriti na globalno zatopljenje, simbolično priznati i vlastitu ulogu u općenitom nasilju  nad okolišem te sve zaokružiti originalnom gestom - davanjem sadnica svim sportašima koji sudjeluju na Igrama te njihovim sađenjem u posebnoj šumi. Rasplesani tulum na Maracani, tako pun života i radosti, tako je i na jednoj novoj razini pokazao da doista voli život i svijet koji nastanjuje.

Čak je i defile država koji je uslijedio nakon - ili točnije rečeno - usred te proslave bio mnogo manje dosadan nego inače jer je zarazna atmosfera prešla i na sportaše, koji su praktički uplesali na stadion, a bilo je i nekoliko simpatičnih kurioziteta, kao što je od ulja blistavi barjaktar Tonge te onaj Estonije, koji se razmahao zastavom k'o da je upravo stigao s proslave u Kninu.

Hrvatski su predstavnici na Maracanu izašli pedeset drugi, u upečatljivim crveno-bijelim kvadratićima na jaknama, koje nisu bile ni najljepši (Talijani) ni najružniji (Šveđani) outfit na otvaranju. Zastavu je ponio vaterpolski golman Josip Pavić i tako postao treći vaterpolist koji je nosio hrvatsku zastavu na otvorenju olimpijskih igara. Kada smo već kod hrvatskog sudjelovanja na olimpijskim igrama, treba spomenuti i to da HTV-ovi komentatori otvorenja, Marko Šapit i Viki Ivanović nisu, za razliku od svojih prethodnika na otvaranju u Londonu, svojim komentarima uspjeli uništiti doživljaj ove priredbe, što je zapravo popriličan napredak za HTV. Istina, izvalili su nekoliko bisera, kao što je bio onaj da je neka sportašica osvojila medalju u ekvestrijanu i onaj kada su predstavnicima Sjedinjenih Država mrtvo-hladno dodali dvjestotinjak članova više, u nekim su trenucima previše brbljali preko važnih trenutaka dok bi u nekim drugima zamuknuli kao da su se upravo izgubili u materijalu koji im je uručen za komentiranje, ali sve je to bilo mnogo bolje nego što smo inače navikli od HTV-a. Čak je bilo i simpatičnih trenutaka, kao što je bio onaj kada je jedan od njih dvojice (sad se više ne sjećam koji) rekao da ako pokuša izgovoriti nazive svih škola sambe koje su izašle na teren - to vjerojatno neće preživjeti.

Osim toga, koliko vidim po internetu, prijenos na HTV-u prošao je mnogo bolje od onoga na američkom NBC-ju, koji je, samo zato da bi otvorenje utrpao u prime time, emitirao sa sat vremena odgode, ispresijecao ga skandaloznom količinom reklama i na njegovu komentiranju angažirao nenadahnute voditelje. No priča s američkim prenošenjem ovogodišnjih olimpijskih igara ionako je problematična - Ameri su, naime, zbog gomile novca koji je NBC iskeširao za pravo na prijenos OI, zauzvrat zahtijevali svašta, od čega su im neke stvari prošle (plivačka se natjecanja održavaju oko ponoći po lokalnom vremenu u Riju zato da bi upala u dobre termine emitiranja na američkoj televiziji), a neke nisu (da ih se na ceremoniji otvaranja zove United States, a ne Estados Unidos, pa da budu pri kraju povorke sportaša, što bi onda američke gledatelje nagnalo da pogledaju otvorenje do kraja i osiguraju NBC-ju bolje dealove s oglašivačima).

No kada se sve zbroji i oduzme, otvorenje igara u Riju bilo je zakon i, kao što rekoh, svatko tko ga je uspio pogledati do kraja, dočekao je današnje jutro s osmjehom na licu. Kamo sreće da su sva jučerašnja slavlja u izravnom prijenosu HTV-a bila takva da izazovu barem slične osjećaje.