...i snimili album koji ih je još više udaljio od korijena. Ali ne jedan korak, već nekoliko kilometara. Pogledajte samo na što bend liči u novoj inkarnaciji – ako vam Alex Turner izgleda kao Eddie Vedder s početka devedesetih, onda nije čudno ni to što svi zajedno zvuče kao Pearl Jam u paralelnom svijetu, svijetu u kojem im karijerom upravlja Josh Homme, više zaljubljen u Doorse nego u Queens Of The Stone Age

Nitko nije siguran zašto su se tako rano odlučili odreći mladosti, ali to što u intervjuima govore da ne žele više čak ni svirati stare stvari samo potvrđuje da su se još jedni 'glasnogovornici generacije' odlučili odreći svoje post-Britpop/rock-The Streets poetike, od koje su počeli bježati još s 'Favourite Worst Nightmare', prvim napuštanjem novovalne jednostavnosti i izravnosti. No nitko nije očekivao da će ovoliko zaokrenuti volan.

OK, sad kad smo završili s nostalgičnim oplakivanjem, možemo se fokusirati na prezent.

Na sadašnjost koja je rezultat proputovanja od New Yorka do kalifornijske pustinje i suradnje s producentima Joshom Hommeom i Jamesom Fordom, a što je upravo i izrodilo posve drukčiji 'Humbug', jedan od onih albuma čijih nekoliko pjesama nakon puno slušanja i priraste srcu ('Cornerstone' koja podsjeća na stare dane, 'Dangerous Animals' koja je posve u novom teritoriju, ali ima sočne gitare i dobar outro; 'Crying Lighting' dobro miri 'mračno i glasno'...), ali većina jednostavno uđe na jedno i iziđe na drugo uho, rijetko se zalijepivši za sredinu, tj. pretvorivši se u solidnu podlogu za rad, a ne podlogu za učenje napamet i divljačko skakanje na koncertima. Nema više one energije koju su imali, najjednostavnije rečeno.

Osim toga, ako ćemo baš o pustinjskom rocku na čijim temeljima stoji 'Humbug' (ma koliko on plesao i po drugom teritoriju), ove godine izišlo je i daleko zanimljivijih naslova u žanru, a novi album Nebule, primjerice, demonstrira kako to zvuči kad prljave gitare susreću škorpione, pijesak u pivu i striptiz barove na granici Nevade i Arizone. Novi album Arctic Monkeys, nažalost, demonstrira samo veliku ambiciju miješanja svega na potezu Londona do pustinje, Sabbatha i psihodelije, ambicije koja rezultira zanimljivim komadićima, ali ne i pretjerano moćnim cjelinama. Usto više uspavljuje nego što razvaljuje te zvuči kao fiš end čips nasilno nabijen u svijet hamburgera sa slaninom.

Ocjena: 5,5/10

Izdavač: Domino