Šesti igrani film srpskog redatelja Dejana Zečevića nakon svjetske premijere u Južnoj Koreji i prikazivanja na nizu europskih festivala, stigao je i na hrvatska velika platna. Tijekom prosinca bit će na redovnom repertoaru kina Europa, dok će od 18. siječnja 2012. krenuti u distribuciju po hrvatskim art kinima. Priču o grupi vojnika iz jedinice za razminiranje koja ostaje zarobljena u kući usred minskog polja 1995. godine u Bosni, napisao je Đorđe Milosavljević, a glumačku postavu čine Aleksandar Stojković, Vuk Kostić, Tihomir Stanović, Ljubomir Bandović, Dragan Marinković i Slavko Štimac.

'Neprijatelj' je zanimljiv, stilski ispeglani pripadnik žanra tzv. 'psihološkog horora u maskirnim uniformama', koji su obilježili uraci u rasponu od korejskog 'The Guard Post' do hrvatskog 'Živi i mrtvi'.

Je li takav recept bio i ishodišna točka ovog projekta?

'Generalno, kao filmski gledatelj i ljubitelj filmova, u svom radu uvijek krećem od toga što ja volim gledati. Tako da je jedan od osnovnih pokretača bila moja ljubav prema filmovima opsade, filmovima o grupi ljudi na jednom mjestu kojima prijeti opasnost.'

Znači, od Carpenterova 'Stvora' pa nadalje?

'Stvor' je jedan od možda najvećih uzora. Naravno, kao netko tko pokušava baviti se žanrovskim filmom na ovim prostorima, to podrazumijeva smještanje takvih priča u okolnosti koje su ipak prepoznatljive domaćoj publici. U tom smislu sam, kao i sa svojim prošlim filmom koji je bio triler, pokušao sve smjestiti u okolnosti koje imaju veze s realnošću. To je bio jedan od početnih impulsa, a drugi je bio osobno istraživanje, pokušaj postavljanja pitanja 'kako dolazi do ratova', ali ne u političkom i socijalnom smislu, već što je to u čovjeku? Scenarij mi se učinio inspirativnim za zagrebati ta pitanja i ostati na granici - tako da se film može gledati i kao apsolutno realan, ali i kao nadnaravna priča. Moj pristup je bio prilično realističan u smislu da nisam želio ni sebi ni glumcima dopustiti prelazak granice, da se to ne pretvori u čisti horor.

Taj realan element je rat. U Hrvatskoj, na sam spomen ratnog filma publika se uglavnom hvata za glavu i reagira uzvikom: 'O, ne još jedan!' Kakvo je stanje u Srbiji?

Ista stvar. Čak i ja reagiram tako, u smislu, o ne, još jedan, dosta je i meni kao gledatelju... Ali zato sam i napravio ovakav film, koji kada ga pogledate dolazite do zaključka da baš i nije ratni film.

Na kraju krajeva, radnja se događa nakon rata.

Upravo tako. Mene ne zanimaju ratne priče, ma koliko volio ratni žanr, ali kao nekome tko je tolike godine živio u pozadini svega toga, i meni je dosta filmova koji bi mi eventualno htjeli nešto reći i objasniti na tu temu. Generalno sam zasićen više i mišljenjima i teorijama. Ovo je više žanrovski teritorij. Osim toga, dosta sam putovao s filmom po raznim festivalima pa vidim da ga shvaćaju na raznim prostorima, na način na koji sam želio da ga shvate.

Dobio je, koliko, 18 nagrada?

Ma da, OK, imamo mi u Srbiji dosta festivala... Ali da, dobili smo ih nekoliko i na raznim europskim festivalima, nebitno. Ali bitno je to da film nije popularnog arthouse rukopisa pa nisam imao nikakva očekivanja vezana uz festivale i nagrade.

On jest stilski blizak arthouseu i ima jaku glumačku postavu, temeljen je uvelike na drami sukoba karaktera, glumačkim izvedbama...

Istina, ali kad pogledate produkciju arthouse filmova u zadnje vrijeme, ovaj baš i ne sliči na ostatak. Ali drago mi je da su ljudi u žirijima procijenili da je ovo interesantno.

U filmu ima dosta poznatih lica, tu je prije svega Slavko Štimac koji posljednjih nekoliko godina doživljava renesansu svoje karijere. Odakle odluka o njegovu angažmanu?

Moj osnovni pravac pri sastavljanju grupe ljudi jest potreba da ti ljudi budu što različitiji, kao što je vjerojatno i u okolnostima u kojima se film događa. Drugim riječima, kada skupite grupu vojnika u bilo kojim okolnostima, ratnim ili običnom služenju vojske, oni ne dolaze iz istog miljea. Tako sam i ja pokušao skupiti grupu ljudi koja nema previše toga zajedničkog. Pa sam probrao glumce iz Beograda, Banje Luke i Sarajeva i stvorio grupu ljudi koja se tijekom priprema i samog snimanja spajala, ali je u startu bila nespojiva.

Slavka Štimca sam poželio prvenstveno zato što je njegov lik klizav i opasan, jedan od prvih koji počinju paničariti, klasični lik iz horor filmova. Slavko je ona vrsta glumca koja se ne bavi toliko glumom, koliko nosi istinu. Trebao mi je netko tko neće previše dizati temperaturu, previše glumiti, već jednostavno istinito prezentirati stvari. Mislim da je to bila dobra odluka, jer ovako se lik ipak nije pretvorio u posve klasični lik paničara iz horora.

Jedan od filmova po kojima vas hrvatska publika možda najbolje poznaje jest 'T. T. Sindrom' koji je ovdje prošao svoj put od diviksa do kina. Kako danas gledate na njega?

Moram priznati da ga nisam dugo gledao. Jednom je Dario Argento, moj junak iz djetinjstva, rekao da uopće ne gleda svoje filmove, a ja sam se uvijek pitao kako je to moguće? Ali sad ni ja nemam potrebu gledati svoje filmove, više volim da mi ostanu u sjećanju. Ono po čemu se ja sjećam tog filma jest da smo ga radili doslovce bez novca i da je to bilo jedno apsolutno ispunjenje klinačkog sna. U trenutku kada je nastao, činilo mi se da funkcionira, ali ne znam kako stvari stoje iz današnje perspektive jer ga stvarno dugo nisam gledao. U svakom slučaju, predstavlja mene i moje opsesije iz tog vremena i svakako spada među one filmove koji više sliče na mene, od mnogih drugih koje sam snimao.

Je li to bio prvi moderni srpski slasher/giallo?

Mislim da jest. Imali smo poslije nešto žanrovskih filmova...

U kojoj je mjeri baš 'T. T. sindrom' utro put toj novoj žanrovskoj generaciji? Na kraju krajeva, neki ljudi koji stoje iza 'Porno bande', 'Srpskog filma', 'Zone mrtvih', poput Miroslava Lakobrije na efektima, počeli su kod vas.

Mislim da je moj film otvorio vrata jer je pokazao da tako nešto može postojati. U komercijalnom smislu, s druge strane, sigurno nije pomogao, jer niti jedan od spomenutih naslova nije nešto previše zaradio, što je i bilo za očekivati. Ali ako je 'T. T. Sindrom' pokazao da je tako nešto moguće snimiti, to je već samo po sebi dovoljno.

Trenutačno snimate TV seriju 'Vojna akademija'. O čemu je riječ?

Upravo je montiramo, a riječ je o tinejdžerskoj drami o ljudima koji studiraju vojnu akademiju. To je projekt za nacionalnu televiziju, a meni je kao redatelju uvijek izazov prilagoditi se određenoj formi. Tako da sam otvoren za razne pokušaje, a kada snimate nešto za nacionalnu televiziju, to znači da se to mora svidjeti i mami i sinu i baki i djedi...

Mnogi redatelji u Hrvatskoj žive od sapunica. Jeste li spremni za takav jedan projekt?

Nisam siguran da bi baš mene zvali za tako nešto, s obzirom na moju filmografiju. Ali i to bi moglo biti zanimljivo, nemam ja problem s time, izazov je snimiti nešto što bi se trebalo svima svidjeti. Druga je stvar koliko je to ili nije dio mog senzibiliteta.

A novi film?

Čitam scenarije i imam neke ideje, ali još uvijek ništa što bih mogao nazvati konkretnim. Ali u svakom slučaju, film jest moja najveća ljubav i uvijek mi je najveći zadatak opsesija spajanja žanra i nečega što će izgledati realno publici ovih prostora. Želim da ljudi u kinu kad gledaju film vjeruju u ono što gledaju i da film ne izgleda kao nešto što je pospajao poznavatelj žanra, a što je čest slučaj s filmovima koji ne dolaze iz Amerike ili sa Zapada. Zato sam toliko zadovoljan s 'Neprijateljem', jer mislim da sam s njime uspio to postići.