Ekipa filma 'Ironwoman' nije mogla promašiti. Odabir Đurđice Orepić, samo naizgled obične žene koja je tek u kasnim četrdesetima počela trčati, a s pedeset i jednom već bila spremna za jednu od najtežih triatlonskih utrka - ironman - sam je po sebi odlična tema za dokumentarac, reportažu, toplu ljudsku priču ili bilo što slično. Ta je superaktivna žena, naime, pravi fenomen, kako tjelesno, tako i psihološki, a stručnjaci koji su je u jednom prizoru filma testirali potvrdili su i da je riječ o genetskoj predispoziciji. Priča o njoj zato nije mogla promašiti - bilo bi zanimljivo i da su je samo posjeli pred kameru i pustili je da bez ikakvih dodatnih điđa ispriča svoj život.

Nisu to ipak napravili. Iako je 'Ironwoman' jedan od onih dokumentaraca koji je koncipiran tako da se u njemu ne čuje autorov glas, nego sve ono što se zbiva na ekranu naracijom dopunjavaju samo protagonistica i nekoliko bližnjih aktera, jedan od najvećih autorskih doprinosa ovoj priči jest njezina vizualnost. Predivne snimke prirode kroz koju Đurđica trči - snimljene iz bespilotnih letjelica ili 'prizemno', divni kadrovi mračnoga, dubokog mora kroz koje pliva dok je prate u čamcu, njezin savršeno fokusirani lik dok biciklom zaobilazi druge natjecatelje - sve su to slike koje su i same za sebe priča, koje filmu daju nužnu dinamiku povezanu s temom i koje, na kraju krajeva, otkrivaju onu ljepotu treninga o kojoj glavna junakinja u jednom trenutku govori: 'Dok treniram, komuniciram s najdubljim dijelovima same sebe i postojim samo ja - nema ni djece ni nikoga drugoga, sama sam sa sobom'. Za doista upečatljivo dočaravanje takvoga osjećaja, ali i borbe, volje, snage i optimizma koji isijavaju iz tih slika, osim samoj junakinji, valja zahvaliti i direktoru fotografije Maku Vejzoviću, koji je s njom istrčao, odbiciklirao i otplivao cijelu utrku - i to s kamerom.

Na premijernoj projekciji ovoga filma, koji možete pogledati na 1. programu HTV-a ove srijede u 20 sati, urednica i scenaristica filma Nevena Rendeli rekla je kako

dokumentarac 'Ironwoman' nije jedan od onih dokumentaraca koji će promijeniti svijet, ali da bi mogao promijeniti nekoga od gledatelja. To je prilično točan opis. U tome filmu, za razliku od 'velikih' dokumentaraca nećete pronaći neku dublju analizu onoga o čemu se govori. Nećete čuti mnogo o supkulturi pasioniranih trkača, triatlonaca i ironmanovaca u Hrvatskoj i svijetu, neće vam se mnogo toga reći o psihologiji takvoga natjecateljstva, nećete čak ni naučiti mnogo o samom postupku treniranja. Nije to takva vrst filma. On čak ne zalazi baš preduboko u ono što protagonistica navodi kao svoj osnovni motiv za bavljenje takvim napornim treninzima - pomicanje vlastitih granica. Ne govori vam mnogo ni o onoj 'glavi' koja se nekoliko puta tijekom filma spominje kao ključan faktor uspjeha u takvim sportovima jer gđa Orepić ne govori mnogo o onome što joj se u glavi događa dok trči, biciklira ili pliva. Ovo nije film koji bilo što objašnjava, ovo je film koji zapravo samo prikazuje i predstavlja jednu zanimljivu osobu i njezina nesvakidašnja dostignuća te će možda nekoga potaknuti da takvo što isproba sam na sebi.

Kao takav film, kao zapravo neka vrsta dugometražne reportaže, odnosno priče o ljudskim interesima - ovaj dokumentarac funkcionira. Ništa više i ništa manje.