Možda najveći, a svakako najbizarniji megahit 2012. je Gotyeov 'Somebody That I Used To Know', broj jedan s obje strane Atlantika, pogotovo omiljen u Americi u kojoj se mjesecima nije micao iz top 5. Neočekivani uspjeh tog simpatičnog, ubitačno zaraznog bizaro-indie-light-pop komada skrenuo je pažnju na njegovog tvorca, 32-godišnjeg Australca rođenog u Belgiji, Woutera Wallyja De Backera, poznatijeg dakle kao Gotye (čita se kao Gaultier, ali to valjda već znaju i nagluhi vrapci). Po inerciji je odmah bestseler postao i njegov treći album 'Making Mirrors', iako se na njemu ne nalazi ništa ni približno tako 'ljepljivo' kao 'Somebody…', već poprilična količina krajnje nekomercijalnog, pomalo konfuznog retro-futuro electro popa.

Ali neka mu bude, jer ako ništa drugo, barem debelo odskače od redovne ljiga r'n'b/guetta-na-tisuću-načina konfekcije koja je početkom desetljeća zajašila top liste i ne pušta li ne pušta. No ono što je možda i važnije je to da je njegov uspjeh skrenuo pažnju na 22-godišnju novozelandsku pjevačicu Kimbru Lee Johnson koja u spomenutom megahitu gostuje u drugom dijelu pjesme, posebno zaintrigiravši nastupom u njihovom dosad 286 i pol milijuna puta na YouTubeu pogledanom (!) body painting spotu. I treba odmah reći – Kimbra ima značajno zanimljiviji album od svog frenda, iako je sasvim izvjesno da se tu neće dogoditi domino efekt megauspjeha kakav je početkom milenija Eminem priuštio tada sasvim nepoznatoj Dido uzevši je da mu gostuje na klasiku 'Stan', da bi ona nakon toga prodala svoj album u suludih 21 milijun primjeraka i sama postala globalnom zvijezdom.

Za Kimbru se na rodnom otočju zna već nekoliko godina, a 'Vows' je objavljen još krajem prošlog ljeta, da bi globalnu distribuciju doživio tek nakon uspjeha suradnje s Gotyeom. Album otvaraju veseli, zaigrani singlovi, 'Settle Down' i 'Cameo Lover', od kojih je potonji, sa svojim '60s harmonijama a la Phil Spector umotanim u 2010's beatove i bubblegum pop refrenom apsolutni highlight čitave ploče. No to ni približno nije sve – cura je poprilično eklektična i, kao i kolega joj Gotye, očito zazire od suvremene, krajnje formulaične pop produkcije. Sklona je, dakle, šaranju i skakanju po žanrovima, stilovima i razdobljima, najčešće lutajući po, naravno 80-ima, da bi u jednom trenutku (u outru balade 'Old Flame') čak odlepršala i u škripavi free jazz, ponegdje čak i u prog, arhaični r'n'b ili pak folk ili bluz, no uglavnom uvijek ostajući s ove strane dopadljivog, ali nimalo trivijalnog popa.

Iako na albumu na žalost nema bombu kalibra 'Somebody...', Kimbra itekako ima svojih aduta – osim navedenih, tu je iznimno šarmantna elektro-kabaretska 'Good Intent', zatim bizaro-neo-soul mid tempo balada 'Wandering Limbs', kao i dvije završne minimalističke balade, pomalo bluzerska 'Withdraw' i folkoidna 'The Build Up'. Sve to na kupu drži njena ekspresivna, samouvjerena izvedba, sasvim netipična za debitanta, no na to (na nimalo sramežljive debitantice – sjetimo se samo Adele, Lane Del Rey ili Emeli Sande, da ne idemo dalje u prošlost) smo sad već navikli.

Hoće li Kimbra ovime postići neki zapažen globalni uspjeh, teško je reći, ali ono što je zasad razvidno je to da je definitivno uspjela izaći iz sjene megahita koji ju je stvorio, što će možda dogodine u ovo doba biti nešto teže reći za Gotyea, vjerojatno u povijesne knjige zauvijek upisanog kao još jednog u dugom nizu čuda jednog hita. Osim toga, Kimbra je tek na početku i za nju ćemo definitivno još čuti...

OCJENA: 8 / 10

Izdavač: WARNER BROS. / DANCING BEAR