Iako se i danas povremeno pojavljuju, doduše rjeđe nego u prošlom stoljeću, tribute albumi su u pravilu problematična stvar, radilo se o samo jednom (albumi tipa 'Massimo pjeva Sinatru') ili hrpi različitih izvođača. Povijest pamti zaista dobre tribute albume koji bi se mogli nabrojiti prstima jedne ruke (OK, neka bude dvije), među njima primjerice čak dva posvećena opusu Leonarda Cohena – 'I'm Your Man' iz 1991. s indie i alter izvođačima (R.E.M., Pixies, N.Cave) i 'Tower Of Song' iz 1995. s mainstream teškašima (Sting, Bono, Elton John), koji je, doduše, kritika svojedobno satrla, ali svejedno. Stoga će svako iskusno uho pristupiti i albumu posvećenom opusu Buddyja Hollyja s krajnjim oprezom.

Charles Hardin Holley, umjetničkog imena Buddy Holly, poginuo je 3.veljače 1959. u avionskoj nesreći koja je uzela i Ritchieja 'La Bamba' Valensa i 'Big Boppera' Richardsona. Iako je imao svega 22 godine, već je bio etablirano ime, a koliki kult je nastao nakon njegove smrti ne treba posebno elaborirati, sjetimo se samo Dona McLeana i njegove slavne 'American Pie' ('dan kad je glazba umrla'). Buddy Hollly, dakle, živi vječno i njegov 75. rođendan, koji bi se dogodio u rujnu, veliki je datum rock glazbe, čak toliki da je navodno u pripremi i jedan sasvim drugi, a srodan projekt – 'Listen To Me' s također jakom izvođačkom postavom (Brian Wilson, Stevie Nicks, Jeff Lynne, Jackson Browne, Ringo Starr, Chris Isaak, Natalie Merchant). No, ekipa koja stoji iza 'Rave On Buddy Holly' (naziv dolazi iz naslova jedne od Hollyjevih pjesama ovdje u izvedbi frontmena Strokesa Juiliana Casablancasa) očito je bila brža, ali i, što je puno važnije, prilično uspješna.

Važno ime ovdje svakako je ono Paula McCartneyja, ako već ne zbog njegove energične, ali mrvicu neuvjerljive izvedbe 'It's So Easy', onda zbog toga što je njegova tvrtka MPL Communications vlasnik kataloga Buddyja Hollyja. Dakle, ništa bez starog Macce, a osim njega, ekipa je ovdje šarena da ne može biti šarenija, bilo po godinama, bilo žanrovski. Leđa uz leđa tako su se našli npr. The Black Keys i Kid Rock, Cee Lo Green i Lou Reed, Florence + The Machine i Patti Smith (hm, to zapravo i nije tako nesrodno). Mnogi su igrali na sigurno ili pak imali previše respekta, pa se nisu puno odmakli od izvornika, ali ni to ne mora biti loša stvar, kao u slučaju Justina Townesa Earlea, sina starog Stevea, kojem je svidio jedan od tri najpoznatija klasika Buddyja Hollyja 'Maybe Baby'. Manje-više vjerni izvorniku ostali su i Fiona Apple, Nick Lowe, She & Him (band, odnosno duo holivudske zvjezdice Zooey Deschanel i kantautora M.Warda), Karen Elson (donedavno gospođa Jacka Whitea) i, prilično iznenađujuće, Americana veteran iz Kentuckyja, My Morning Jacket (divna balada 'True Love Ways'), i indie blueseri The Black Keys (uvodna 'Dearest').

Od onih koji su Hollyja prilagodili sebi, najefektniji je svakako nepredvidljivi oregonski lo-fi pionir Modest Mouse, koji su slavnu 'That'll be The Day' fino izmiješali, a još uvijek je ostavili prepoznatljivom, dok Lou Reed ('Peggy Sue') zvuči upravo kao Lou Reed iz kasne faze Velvet Undergrounda. Vjernije su sebi nego predlošku i Florence Welch sa svojim The Machine ('Not Fade Away') i Patti Smith, a veteran Graham Nash, svojedobno član The Holliesa, nazvanih upravo po Hollyju, spada u gornju polovicu ponude. Jedno od najugodnijih iznenađenja je Kid Rock sa svojom dirty soul preradom 'Well All Right', kao i malo poznata Jenny O. sa živahnom retro-chick-country verzijom 'I'm Gonna Love You Too'.

Nije nevažno spomenuti da album, iako ima 19 pjesama, traje ekonomičnih 50-ak minuta, a mnoge su pjesme kraće od dvije i pol minute, dok je sjajni Cee Lo Green, čija je energična '(You're So Square) Baby, I Don't Care' jedan od highlighta albuma, sve što je imao rekao u minutu i pol. Kad se na kraju sve zbroji i oduzme, ono što je na papiru puno obećavalo, na 'plastici' se kasnije i ostvarilo, pa je 'Rave On Buddy Holly' jedan od boljih tribute albuma koje pamtimo, a vjerojatno najbolji u novom mileniju.

OCJENA: 8,5/10

Izdavač: CONCORD MUSIC GROUP/UNIVERSAL MUSIC