Kad neki bend svoje vjerne fanove naziva crvima, a njih to ne samo da ne vrijeđa, već im na neki čudan način imponira – onda znate da govorimo o nečemu posebnom, o posebnom odnosu, posebnom bendu i posebnoj publici. Zbog svega toga, Slipknot je, na kraju krajeva, i uspjeo postati jedan od najuspješnijih i najpopularnijih heavy metal sastava današnjice.

Uz još pokoji bitan faktor, kao što je sposobnost savršenog miješanja ekstrema – od neopisivo brutalne ritam sekcije, zvučnog zida naglašenih perkusija i duple bas pedale do neodoljivo melodičnih dijelova koji su im i omogućili da se uguraju u MTV-jeve šihte te tako u posljednjih desetak godina i dođu do vrhova top lista, makoliko to ponekad zvučalo nevjerojatno, s obzirom na anti-hitoidnost dobrog dijela njihovog materijala.

Dio uspjeha, osim velikog talenta i ideje o skrivanju identiteta ispod maski, a što je samo ekstenzija atraktivne anonimnosti i lude teatralnosti iz nasljeđa svega na potezu od Kissa do Residentsa, Slipknot duguju i pravom tajmnigu, tj. činjenici da su se pojavili na krijesti velikog nu metal vala devedesetih, u kojem predstavljaju najbrutalniju, medijski možda i najzanimljiviju pojavu u masi jednako popularnih, ali na drugu foru razvikanih megazvijezda, kao što su Korn, Limp Bizkit i Deftones, primjerice.

U Iowi je, kažu, jako dosadno, pa nije čudo da su se momci odlučili zajedno šlepati pri grebanju za izlazom iz monotonije i bijede – zbog čega ih, na kraju krajeva, i ima devet, premda se pojedini talenti u kolektivu svode na mlaćenje kanti palicama za bejzbol i lomljavu vlastitih kostiju prilikom energičnog 'plesanja' na stejdžu. Gotovo jednako energičnog kao u publici – a tu količinu energije, koja je u stanju osvijetliti žarulje i ozvučiti gitare, konačno ćemo imati prilike doživjeti, izmjeriti i (nadamo se) preživjeti i u Zagrebu.

Slipknot su sredinom devedesetih iz različitih garažnih zametaka u ozbiljan bend počeli oblikovati Shawn Crahan (klaun) i Paul Gray (# 2, basist), ne bi li se frontmen Corey Taylor pridružio kasnije, kao prebjeg iz Stone Soura. Godine 1997. odlučili su se na kombinezone s barkodovima i maske (mijenjaju ih sa svakim novim ukazanjem, tj. svakim novim albumom), a godinu dana kasnije završavaju i snimanje prvog demo albuma ('Mate. Feed. Kill. Repeat.'), koji ih pretvara u zvijezde tada još relativno mladog WWW-a, a potom i vruće atrakcije Ozzfesta.

Službeni prvijenac 'Slipknot', zahvaljujući himnama 'Wait And Bleed', 'Surfacing' i 'Spit It Out', donosi im ne samo naklonost čitave vojske fanova (bio je to tada najprodavaniji CD u katalogu legendarne izdavačke kuće Roadrunner, s više od milijun prodanih primjeraka), već i kritike koja ih je prozvala najzanimljivijom novom stvari u svijetu gitara. Fanovi i hvale su rasli sa sljedećim albumom 'Iowa', a najzreliji i najambiciozniji album karijere, 'Vol. 3: (The Subliminal Verses'), donio im je i prvog Grammyja.

Nakon koncertnog '9.0: Live', lani je izišao i novi studijski album 'All Hope Is Gone', koji je još uvijek aktualan i koji će, uz presjek svih svojih ubojitih klasika, promovirati večeras u Domu sportova. Budite tamo, maskirani ili ne – jer Slipknot s razlogom slovi za jednu od najvećih koncertnih atrakcija današnjice. S razlogom koji je najbolje provjeriti iz prve, glasne, brze i brutalno dobre ruke.