Amanda Seyfried i dalje se pokušava nametnuti kao ozbiljna glumica koja može nositi film. Nakon prilično slabog 'Pisma Juliji', gdje je doduše posve solidno odradila svoj posao, vraća se novom naslovnom ulogom u 'Crvenkapici', filmu žanrovski klasificiranom kao mračna fantazija. Nažalost, svi koji su očekivali takvo žanrovsko iskustvo ili barem kvalitetnu dramu će se razočarati, a Amanda Seyfried opet ne uspijeva biti 'spasitelj' lošeg projekta. Zašto je ovaj film loš? Krenimo od radnje, gdje zapravo naslov 'Crvenkapica' nema nekog smisla, s obzirom na to da je ovo samo besramno nadovezivanje na popularnost vukodlaka iz 'Sumraka'. Zbog nekog razloga 'posebna' (ako se nezanimljivost smatra velikom odlikom) naša junakinja željna je ljubavi momka za kojeg je roditelji ne žele udati. Uz takav 'originalni' zaplet koji vodi očekivanom sretnom završetku imamo i prijetnju vukodlaka koji zbog nekog razloga upravo ima Crvenkapicu 'na oku', a pritom ubija besmislene sporedne likove. U cijelu tu zbrku dodaje se lik sadističkog lovca na vještice (Gary Oldman) i klišeji se kreću nizati sami od sebe.

Osnovni problem je što stvaratelji ovog filma očito nisu imali ideju što žele da on zapravo bude. Ljubić? Drama? Horor? Triler? U svakom slučaju, ne uspijeva biti zanimljiv ili kvalitetan u bilo kojem od tih žanrova. Kada gledatelj nekako pretrpi neuvjerljive ljubavne scene, uglavnom slijedi klasičan primjer očajnog modernog horora, brzi i tamni kadrovi, likovi koji umiru na sve strane, a nije nas briga ni za jednog, te potpuno oslanjanje na dosadne vizualne efekte. Između toga imamo još očajne 'ozbiljne' dijaloge ili pokušaje unošenja misterije, što samo ispada izrazito naivno. Sve to 'servirano' je s očekivanjem da ozbiljno prihvatimo posve apsurdne događaje i ponašanja likova. Zanemarimo na trenutak ove nedostatke i probajmo pronaći pozitivno u donekle srednjovjekovnom ambijentu filma. Možda jedino pozitivno jest solidna atmosfera zahvaljujući oku ugodnoj prirodi i dobrom korištenju boja. Nažalost, pozitivne odlike ovdje brzo prestaju čim na glavnom muškom liku vidimo modernu nageliranu frizuru. Tada nam je zapravo jasno da je ovo ciljano za najnezahtjevniju 'Sumrak' publiku jer i ovdje su likovi glupi i dvodimenzionalni te su paranormalni elementi samo krinka za tipičnu teen dramu. No tamo je barem postojao stalni naglasak na glavnim likovima, dok je ovdje, recimo, Crvenkapica posve zanemariva u cjelokupnoj priči. Cijeli posao Amande Seyfried svodi se na bezglavo bauljanje kroz besmislene situacije i još besmisleniji dijalog. Tako je zapravo jedini konkretan lik onaj Garyja Oldmana, koji pruža uvjerljiv nastup bez obzira na očaj cijelog filma i opravdano se možemo pitati što mu je ovo trebalo.

'Crvenkapica' je na istoj razini kao 'Ja sam broj četiri', što znači zanemariva eksploatacija popularnosti 'Sumrak' serijala. Ukratko, ljubitelji navedenih filmova i ovdje će naći besmislene zaplete, slabe likove i često slabe glumce, stoga je izbor gledanja ili zaobilaženja znatno olakšan.