HTV je na svom drugom programu u utorak u udarnom terminu prikazao film Veljka Bulajića 'Bitka na Neretvi' iz 1969. godine. Bilo bi to zanimljivo sentimentalno putovanje u prošlost, podsjećanje na satove iz povijesti na kojima se napamet učilo pobjedonosne Titove ofenziva, na školske projekcije tog filma, kao i 'Kozare', 'Sutjeske' ili 'Desanta na Drvar', da u međuvremenu nije bilo ovog drugog, bližeg rata, da Boris Dvornik i Bata Živojinović nisu postali neprijatelji i da Neretva danas nije rijeka u susjednoj državi...

Da, bila su to stvarno neka druga vremena kada je Bulajić mogao okupiti takve zvijezde onog vremena poput Orsona Wellesa, Yula Brynnera, Franca Nera, Sylve Koscine ili vječnog Nijemca Curda Jürgensa. Bila su to vremena kada je svijet bio jednostavniji, možda zato što je bio crno-bijeli. Tada su - kako na filmu, tako i u stvarnosti - Nijemci i Talijani bili neprijatelji, vođe neprikosnovene (Prozor noćas mora pasti! poručuje Tito, pa mase smrznutih boraca dobrovoljno žrtvuju svoje živote znajući da takva naredba ima nekog višeg - iako možda njima nedokučivog - smisla), narod jedinstven, a heroji neupitni, jer o njihovu herojstvu ili zločinaštvu nije odlučivao tamo neki sud u Haagu, nego sam narod. U filmu se nižu očekivani klišeji: Nijemci su mirni i racionalni stratezi, Talijani uspaničene kukavice, četnici su kicoši na konjima i vječni gubitnici, a partizani jednostavno - heroji.

Gledan s distance od četrdesetak godina, ideologizirani superspektakl Veljka Bulajića čini mi se kao metafora Jugoslavije. 'Neretva', kao i Jugoslavija, počiva na mitu o bratstvu i jedinstvu. U njemu se Srbi, Crnogorci, Slovenci, Makedonci i Hrvati zajedno bore protiv 'mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja', kako se to nekada učilo. Ali na Neretvi se 'naši' ne bore samo za slobodu, nego i za humanost jer cilj je bitke probiti se kroz neprijateljski obruč i spasiti četiri tisuće ranjenika. Što je najbolje, to im uspije! Mission impossible - osim za Tita te, nekih četvrt stoljeća kasnije, Bulajića.

Ključ za razumijevanje 'Bitke na Neretvi' kao metafore stvarnosti su masovne scene. Bulajić je veliki režiser masovki - kao što je, uostalom, bio i Tito: i u filmu i u stvarnosti na sceni su goleme ljudske mase koje se po naređenju kreću naprijed ili se povlače. Ide tzv. narod kroz snježnu mećavu, penje se po planinama, djeca, starci, žene, životinje vuku se u dugačkim kolonama, zatim prelaze ledenu rijeku po sklepanom drvenom mostu nakon što je Yul Brynner srušio (na zaprepaštenje neprijatelja) onaj željezni. A sva ta ljudska patnja usput nadahnjuje Vladimira Nazora za njegove herojsko-propagandne poeme. Nema tu velikih diskusija i propitivanja o smislu, ciljevima ili metodama, a ako ih ima, rješava ih jedna jedina rečenica: To je naređenje Vrhovnog štaba. U takvim situacijama narod pjeva li pjeva - jer što mu drugo i preostaje? I tako do sljedećeg rata.

Slabost ovog filma (i stvarnosti) su individualne sudbine koje su tek usputna ilustracija glavne teze o žrtvovanju pojedinca za dobrobit kolektiva, za više ciljeve. Pogibija brata jest tragedija, ali mora se dalje, borba se mora nastaviti. Čovjeku ostaje utjeha da mu je brat pao za ostvarenje plemenite ideje. Doktorica oslijepi u napadu na njemački tenk, bolničarka oboli od tifusa, borci ginu pokušavajući spasiti jedan drugoga, jedina ljubavna priča završava, naravno, pogibijom protagonistice... No sve je to ništavno u usporedbi s ostvarenjem strateškog cilja. U redu, 'Bitka na Neretvi' jest herojska epopeja NOB-a i u tom smislu propagandni film. U takvim filmovima vjerojatno nema puno mjesta za pojedinca. No film ostavlja mučan dojam da je pojedinac nevažan, da u historijskim vremenima (a bogme i kasnije!) život malih ljudi i njihovi stvarni problemi nisu samo žrtve povijesnih događaja, nego i volje režisera/vođe

Druže, kako je to krasan leš! kaže pred kraj filma jedan ranjenik za mrtvu bolničarku. Zvuči kao natpis na grobu Jugoslavije.