Milijuni ljudi gledali su prijenos posljednjeg javnog ispraćaja preminulog kralja popa, pa tako i mi. I što smo vidjeli?
Obični ljudi imaju obične završetke, a 'neobični' – čitaj: pop zvijezde – imaju ih nekoliko, redom neobičnih. Prva je smrt karijere, koja ionako može živjeti nekoliko puta u nekoliko različitih inkarnacija. Druga je smrt imidža, ona kada ti reality kultura nemilosrdno razvali mitologiju pa te od bića koje ne ide u zahod transformira u pravog seronju. Treća je fizička smrt. Četvrta slijedi odmah nakon treće – komemoracija i sprovod s fanovima i medijima, koji ponovo prolaze kroz vijest o smrti, samo ovog puta 'opipljivije', bliže i stvarnije od susreta sa samom vijesti.
Michael Jackson bio je kralj popa, ili ga barem takvim volimo zvati na temelju kredita starih nekoliko desetljeća, pa je definitivno zaslužio sve od pobrojanih vrsta nestanka s mape. Naravno, Jackson će živjeti vječno, baš poput Elvisa u Las Vegasu, sve dok je frikova koji nemaju pametnijeg posla nego vježbati moonwalk hvatanjem za muda bijelom rukavicom. Na kraju krajeva, CNN ga je opisao kao 'većeg od Elvisa, Sinatre i Beatlesa'. No Jackson je pored glazbenog genija i pop karizme imao i status dežurnog luđaka, s iznimno nesretnom pričom o iznimno nesretnom odrastanju, koje nikada nije završilo.
Premda nikada nećemo saznati što se to točno događalo na Neverlandu i je li to imanje bio njegov privatni Disneyland ili pak užasavajući mamac za djecu, sama učestalost tužbi i priroda izvansudskih nagodbi te činjenica da Jackson kao čovjek bez djetinjstva i normalnog seksualnog razvoja (čime se uklapa u klasični psihološki profil svećenika koji zbog istih razloga postaje pedofil), nije daleko od ispunjavanja svih preduvjeta za članstvo u NAMBLA-i.
Ipak, sud i njegovi stručnjaci rekli su svoje: Jackson je nevin i nema nikakva razloga da se odlazak glazbenog velikana ne upriliči kao odlazak nekoga tko je zadužio svijet glazbe zauvijek – a ne kao nekoga tko je, kako tvrde njegovi protivnici, silovao dječicu onda kada nije bio u studiju. Druga je sada stvar ta što živimo u eri multimedijskog ludila pa se u doba daleko važnijih tema za opstanak civilizacije pokojni Michael nametnuo kao apsolutna vijest broj jedan, uključujući i standardni juriš slušatelja na iTunes i CD shopove, gdje površni interesi novostvorene publike susreću savršenu eksploataciju trenutka. Jasno je da sve to iritira mnoge. I imaju pravo biti iritirani.
Ipak, eksploataciji nije odolio nitko pa tako ni televizije. Posebno televizije. U SAD-u je danima prije pokopa trajao rat oko toga tko će brže, bolje i atraktivnije popratiti njegov ispraćaj u Los Angelesu, a CNN je uživo prenosio sve otkada je upaljeno crno vozilo s lijesom krenulo do svoje javne destinacije, nakon privatne ceremonije oproštaja održane u holivudskim brdima. Sve najveće svjetske televizije izborile su se za prijenos, čija se veličina uspoređuje s prijenosima vjenčanja i pogreba princeze Diane, koncerta Live Aid i Obamine inauguracije, pa nije čudo da je konvoj vozila do Staples Centra pratilo ujedno i dvadesetak reporterskih helikoptera.
Čak 1,6 milijuna ljudi pokušalo je dobiti ulaznice za Staples Centar, dvoranu kapaciteta dvadesetak tisuća ljudi, a svi nesretnici koji žele tugu podijeliti s istomišljenicama u SAD-u su mogli posjetiti neku od čak 50 kinodvorana, na čijim se platnima uživo i besplatno prenosio cijeli događaj!
Kod nas se za prijenos pobrinuo RTL, koji je odabrao 'Exkluziv' za podlogu prijenosa, uz pomoć novinarke Antonije Mandić iz Los Angelesa i studijske 'moderatorice' Antonije Stupar-Jurkin. No ako vas je iskreno zanimao cijeli spektakl i nemate problema s engleskim jezikom, gledali ste daleko profesionalniji CNN, s jasnim natpisima izvođača i pjesama i, ono važnije, manje reklama koje su gazile sadržaj.
Sprovodi nikada nisu pretjerano vesele manifestacije pa reći da je oproštajni show bio predoziran negledljivom patetikom bilo bi isto kao i žaliti se što je komedija duhovita. Stoga preskočimo emocionalno-komično-oproštajne govore i zahvale – a bilo ih je pregršt, na potezu od svećenika, obitelji, predsjednika Motowna i Queen Latifah preko Magica Johnsona i Ala Sharptona do Brooke Shields – pa se bacimo odmah na izvedbe, na pozornici podno koje je ležao cvijećem ukrašen Jacksonov lijes.
Prigodno, svoje je glasnice za prvi glazbeni ispraćaj razvukla Mariah Carey otpjevavši s Treyom Lorenzom 'I'll Be There', klasik Jackson 5. Carey ju je već obradila na albumu 'MTV Unplugged', no ovoga ju je puta, začudo, izvela u malo 'življoj' inačici, puno bližoj izvorniku.
Redalo se na toj pozornici imena i imena – Stevie Wonder za klavirom je izveo 'Never Dreamed You'd Leave In Summer', pjesmu nažalost prilagođenu situaciji, s napadnim zazivanjem pokojnikova imena u stihovima; Jennifer Hudson se s 'Will You Be There' predstavila ostatku svijeta koji je ne zna kao zvijezdu izniklu iz 'American Idola'. Michaelov brat Jermaine razvalio je 'Smile', a Usher je bio klasičan s 'Gone Too Soon'.
Da želimo biti bezobrazni, primijetili bismo da je postav gospel/R&B/soul izvedbi (pa i velikog broja govornika) bio daleko 'crnji' nego što je to bio Jackson u posljednjih 30 godina svoga života.
Dobri dečko John Mayer odsvirao je i otpjevao 'Human Nature', pjesmu za sve dobre dečke u prslucima i košuljama, jedan od klasika s 'Thrillera', no ta kao i sve ostale izvedbe samo su nas podsjetile na to koliko je Jackson zapravo bio sjajan u tome što je radio – rijetko koja obrada koja nije radikalno mijenjala pristup izvorniku mogla je biti bolja od njegovih originala.
No jedno je sigurno – kralj je mrtav, zauvijek. I ne, nikada neće biti novoga da ga zamijeni, jer zamjena nam više nije potrebna, koliko ni moguća. Monarhija je mrtva baš kao i njezin vođa, a doba velikih glazbenih ikona nastalih u razdoblju posve drukčijih pravila igre unutar fenomena pop idolatrije također više nije s nama. Živimo u eri internetske turbo demokracije i realityja, vremenu u kojem neki novi Lennoni, Jacksoni, Cashovi i Hendrixi više ne mogu iskočiti iz gomile budući da je ona odlučila raskinuti ogradu između 'nas' i 'njih'.
Zato su odlasci ikona samo podsjetnik na odlazak prošlosti, povijesti koja je svakim danom sve dalje i dalje iz kolektivne popkulturne svijesti. No jednom kad se gomila iz Los Angelesa povuče svojim kućama, a TV programi nađu neke nove teme za cijediti do posljednjeg tabloidnog slova, CD-i i dalje ostaju na policama, a mp3-ce u internetskim dućanima. Što i jest pravo mjesto na kojem Michael Jackson treba nastaviti svoj zagrobni život.
