Prvi kubanski horor film, razvikani 'Juan i živi mrtvaci', u međunarodnoj je distribuciji znan kao 'Juan Of The Dead', što je ujedno, prema priznanju redatelja Alejandra Bruguesa, izravna posveta glavnom uzoru, britanskom dragulju modernog celulodnog mash-upa 'Shaun Of The Dead', koliko i redateljevom bratu, 'jednom od najsmješnijih ljudi koje zna'.

No osim što su oba naslova virtuozne mješavine horora i komedije, a i imena glavnih junaka pomalo su slična kada se izgovore, paralele ovdje staju – verzija s hladnijeg otoka bila je hommage žanru s portretiranjem suvremene gikovske Britanije, a bizarna, razigrana i crnohumorna razglednica s Kariba vodi nas u oznojenu socijalu s daleko više političke nekorektnosti. I to u svakom smislu te sintagme.

'Juan i živi mrtvaci' nije značajan samo kao prva horor-komedija iznikla u Castrovoj Kubi, već i kao odličan povratak političkim korijenima svih ključnih saga o živim mrtvacima – ono što su kod Romera bili bezumni konzumenti, to su ovdje sarkastični disidenti, a Bruguesova parada ludila zna biti mračnija, koliko i jeftinija od Wrightovog veselja, ali i bliža svima koji su odrasli u socijalizmu, uz eksploataciju sa stare 35-ice, 'Alan Ford' i sunčanje u Dalmaciji.

No ono što je u cijelom paketu jednako važno – film je odličan, a usto je i samo jedan od naslova koji hrabro jaše novi val nezavisnog latinoameričkog horora, raznih žanrovskih kombinacija koje dolaze s etiketom 'prvi u povijesti' na različitim koordinatama portugalsko-španjolskog govornog područja.

Što je još jedan proizvod dva ključna faktora decentralizacije filmskog svijeta 21. stoljeća – globalizacije i radikalne tehnološke inovacije, koji su se šlepajući jedan na drugi stvorili prostor za snimanje, distribuciju i marketing umjetničkih djela na svjetskoj razini, s minimumom ovisnosti o krupnom kapitalu, cenzorima, institucijama i bilo kojim faktorom koji je do sada stezao okove na gležnjevima kreativnosti.

Naravno, to ne znači da su svi naslovi dobri kao 'Juan', koji je okove skinuo najhrabrije, imamo li na umu to da je jedan ovako provokativan projekt iskoračio iz polustoljetnog totalitarizma – ali to ne znači da jednog dana iz prostora kreativne slobode neće iskoračiti i mnoga druga remek-djela.

'Prvi u povijesti' s nešto manje međunarodne reputacije, ali s jednako aduta u zajednici horor-fanatika dolaze i iz Čilea, Perua i Kolumbije. Urugvajski horor 'La casa muda', snimljen prije dvije godine (u jednom kadru!), nedavno je dobio i svoj holivudski remake 'The Silent House', a kolumbijski vojnički horor 'The Squad' (2011) kreće putovima kubanskih zombija i dobiva svjetsku distribuciju.

Desetljećima je Meksiko jedini držao konstantu žanrovske produkcije južno od rijeke Rio Grande, a od tridesetih godina pa naovamo jedini je non-stop štancao horore koji su u isto vrijeme obilazili grindhouse krugove, ali i izrodili talente u rangu Guillerma del Tora Coffin Joe danas jest brazilska filmska ikona, ali desetljećima je bio žrtva cenzure i zlostavljanja vojne hunte, baš kao i mnogi argentinski redatelji kojima do druge polovine osamdesetih desničarski diktatori nisu dopustili da fikcijom konkuriraju užasu vlastite vladavine.

Danas, Argentinu nazivaju prijestolnicom gore horora, zahvaljujući underground prvoborcima poput Valentina Javiera Dimenta ('The Owner', serija 'Beinase') ili Pabla Saperea, koji već 13 godina vodi najveći argentinski horor festival Buenos Aires Rojo Sangre, a koji objašnjava da je digitalizacija najzaslužnija za rođenje nove žanrovske kulture i aktivaciju mase redatelja kojima nedostatak novca prestaje biti izgovor za akciju. 'Filmaš danas može snimiti dobar film za 5.000 dolara (...) Sada imamo i puno studenata filma te puno veću žanrovsku kulturu', objašnjava Sapere u razgovoru s magazinom Bizarre.

Čileanski redatelj Francesc Morales Brucher prije dvije godine potpisao je 'Humanimal', sagu o ljudima koji izgledaju kao plišane životinje i koja je, kako kaže sam Brucher, bila 'previše čudna za međunarodnu distribuciju', no očekuje da će je upecati novim uratkom 'Apio Verde', strašnom pričom o pobačaju i traumama. Priprema i slasher 'Musica Libre', smješten u razdoblje čileanske diktature (1973-1990).

Andeansko-amazonska scena peruanskog horora uglavnom je zasnovana na cijeđenju motiva lokalnog i regionalnog folklora, a rezultat je 'General Cemetery', prvi peruanski mainstream horor, s Tunchijima, agresivnim duhovima iz nacionalne mitologije kao glavnim oružjem plašenja. Cine Andino djeluje paralelno u undergroundu, kao pokret posve nezavisnih mladih autora koji dostavljaju lokalne blockbustere regije Ayacucho, sage o demonima s planina i čudovištima iz džungle.

Svijet filma danas je praktički velik koliko i svijet sam – iako i dalje vladar, Hollywood odavno nema monopol nad velikim platnom i videom, a lokalna egzotika postaje posebna poslastica za oživljavanje i drmanje ustajalih pravila žanra. Ili kao što to savršeno objašnjava Brugues:

'Poštujemo horor kao žanr, ali isto tako želimo govoriti o svojim zemljama, reći što se događa u njima. Kada sam snimao 'Juan i živi mrtvaci', pitao sam se kako da bude drukčiji od drugih zombi filmova i odgovor je bio Kuba.'

Čak i Castro ima svoje zombije na filmu. U Hrvatskoj, nažalost, i dalje ih je više u javnosti, nego u sigurnom mraku kinodvorane.