Novi film Asije Argento je... zanimljiv. Usudio bih se reći da čak nije ni loš, iako ni sâm ne znam zašto. Možda zato što je, kako je sama redateljica objasnila nakon projekcije, u osnovi riječ o filmu za djecu, ali djecu koja nisu zlostavljana Hollywoodom koji ih tretira kao morone. Da, 'Misunderstood' je film o njezinom djetinjstvu i silnom ludilu koje je morala istrpjeti odrastajući sa svjetski poznatim ocem Darijem, redateljem gialla i horora, te majkom Darijom Nicolodi, glumicom i scenaristicom. Roditelji su u filmskoj verziji njezinog odrastanja glumac i glazbenica, a mala se zove Arija, ali sve je jasno – ovo jest frojdovski obračun s prošlošću, zapakiran kao ekspresionistički TV film iz osamdesetih koji to nije.

U osnovi, Asia je oduvijek snimala filmove o sebi, čak i kada bi se bavila drugima ('Scarlet Diva', 'The Heart Is Deceitful Above All Things'), a uvijek smo je čekali i gledali, iako nikada nije bila bogzna kako odlična redateljica, a još manje impresivna glumica. No isto smo je tako uvijek voljeli, ne samo zbog tipično muških razloga, diveći se latentno prljavom magnetizmu jedne od najseksipilnijih žena svijeta, već jednostavno... zato.

Što je možda najbolji odgovor na pitanje zašto priča o neshvaćenoj djevojčici s kojom rastavljeni roditelji igraju ping-pong, dok ona leti iz avanture u avanturu koje je razaraju, koliko i osnažuju, funkcionira unatoč 'talijanskoj energiji' kojom pršti svaka od scena. Od nje će vas zaboljeti glava ako niste u stanju probaviti ono što rođeni bliže Ekvatora nazivaju temperamentom, a 'zenirani sjevernjaci' nepodnošljivim urlanjem.

Giulia Salerno nova je klinka o kojoj svi govore, naoružana zrelošću ozbiljne glumice zarobljene u tijelu devetogodišnjakinje; Charlotte Gainsbourg, nakon engleskog i francuskog, demonstrira poznavanje talijanskog jezika, a scenarij s Asijom potpisuje Barbara Alberti, ikona iza naslova kao što su 'The Night Porter' i 'Madolescenza'.

'Misunderstood' je kičast nered, ali hej – kakvo odrastanje, takav film.

S druge strane svijeta – doslovno, u svakom smislu – dolazi dokumentarac o vampirima. Lažni dokumentarac, naravno. Forma za koju taman mislite kako se potrošila i da je vrijeme za odmor, a onda vas ime koscenarista, producenta i glumca, kralja novozelandske komedije Jemainea Clementa ('Flight Of The Concords', 'Eagle vs Shark') povuče da mu date još jednu šansu.

Srećom, jer 'What We Do in the Shadows' je s razlogom zaradio dvostruke ovacije na KVIIF-u – riječ je o potencijalnom kultnom klasiku koji ne samo da hrabro pokazuje postojanje života u eksploatiranom žanru, već uspijeva isisati zadnje kapljice krvi iz globalne kulturne vampiromanije.

Viago, Deacon i Vladislav su cimeri, nekoliko stotina godina stari vampiri koji prihvaćaju kamere u svoj život ne bi li pokazali da su, onda kada ne komadaju ljudske arterije, zapravo simpatični mladići koji odlaze u disko (ali samo onda kada ih izbacivači pozovu unutra, naravno), organiziraju zabave, a ponekad se i porječkaju s lokalnim vukodlacima. Redatelj Taika Waititi i ekipa složili su 86 minuta čiste zabave u kojoj nećete uživati samo ako ste cijepljeni na humor.