Scena u kojoj Morgan Spurlock prodaje svoju cipelu Ralphu Naderu usred intervjua sama je po sebi dovoljna da 'Najveći film ikad prodan' uzdigne u prvu ligu aktivističkog dokumentarizma – a ujedno i u vrh dosadašnjeg opusa gospodina Spurlocka, kao dežurnog dokumentarnog aktivista liberalne Amerike.

Spurlock se proslavio kada se zamalo ubio prežderavanjem u McDonaldsu, uskočivši u vlak Michaela Moorea i pretvorivši se u zvijezdu personalne pamfletske forme još 2004. godine, na vrhuncu prvog žanrovskog vala. Naravno, taj film nije odvratio mase od organiziranja dječjih rođendanskih proslava u prostorijama ovog lanca brze hrane, baš kao što nije zaustavio horde hamburgeroljubaca da nastave testirati izdržljivost svog metabolizma.

Za očekivati je stoga da ni njegov novi uradak neće zaustaviti transformaciju Hollywooda u jedan veliki, pomični džambo plakat, ali je svejedno na jedan jako zabavan način stavio povećalo na problem; osam godina kasnije, Spurlock nastavlja gdje je stao sa 'Super Size Me', ali ovog puta, umjesto da predozira samog sebe temeljnim problemom, njime je predozirao svoje djelo, pa snimio dokumentarac koji kritizira oglašavanje pretvarajući se u jedan veliki oglas, zapravo u kompilaciju više njih, šum brendova koji su platili njegovu realizaciju te tako dobili film o samima sebi – ali i pomogli stvoriti film o problematičnom sustavu u kojem brendiranje svega postaje temeljnim modelom opstanka.

'Najveći film ikad prodan' je, dakle, film koji se obračunava s problemom postavši dijelom istog tog problema, a to radi na prilično urnebesan način, zbog čega se i našao u programu Happy Dox, iako bi možda suvisliji dom bio onaj koji na ZagrebDoxu nosi naziv 'Stanje stvari'. Jer osim što je savršeno zabavan, ovaj je dokumentarac ujedno i jako angažiran, inteligentan, drzak i ciničan pa na jedan šarmantan, djetinje razigran način podsjeća na to u kojoj mjeri danas biznis ubija umjetnost, ali i na to da biznis može biti umjetnost sam po sebi, ako se nađe u pravim rukama – što je dokazala i kvaliteta uratka, koji je sudjelovanjem u igri postmodernih paradoksa i šizofrenije tržišnog modela 21. stoljeća na kraju definitivno izišao kao pobjednik, makar u procesu nikoga istinski i nije porazio.

Autor dokumentarnog filma 'Beat, rime i život: A Tribe Called Quest', američki glumac i redatelj Michael Rapaport nije ganjao pretjerano originalan koncept za svoj prvi dokumentarni uradak – riječ je o klasičnom, školskom pristupu dugometražnoj glazbenoj biografiji, u ovom slučaju priči o nastanku, padu i ponovnom okupljanju legendarne hip hop grupe A Tribe Called Quest.

A Tribe Called Quest su krajem osamdesetih i početkom devedesetih postavili temelje tzv. alternativnom rapu, donoseći originalna glazbena rješenja, ali i duh razigranosti na generalno namrgođenu scenu zakrčenu gangsterskim trendom, a 'Beat, rime i život' odličan je putokaz za one koji o tom razdoblju i ovoj vrsti glazbe ne znanju ništa, a žele naučiti.

Utoliko je 'Beat, rime i život' pristojna edukacijska odskočna daska, nakrcana iscrpnim razgovorima s protagonistima, ali i mnogim poznatim njuškama hip hop scene (od Pharella do Beastie Boys), no iako je većina klasičan 'VH1 materijal' razvučen na dužu formu, donosi i ponešto moćnih mamaca za emocionalni angažman (klasične drame, svađe i sukobi uoči i nakon prekida grupe) onih koji misle da je Q-Tip izgubljeni brat R2D2-a, a ne frontmen jedne od najuspješnijih hop hop grupa svih vremena.