Povodom skorog izlaska prvog albuma i nove knjige glazbenog kritičara Angela Jurkasa, 'Soundtrack života', samo na tportalu možete prije svih pročitati isječke iz knjige
'Elvis was a hero to most, But he never meant shit to me you see. Straight up racist that sucker was Simple and plain Motherfuck him and John Wayne...' – tako je izgledala necenzurirana verzija sipanog gnjeva pjesme 'Fight The Power' kroz usta propovjednika Chuck D.-a kada su Public Enemy bili tretirani u američkom društvu u skladu sa svojim reakcionarnim imenom.
Tražite li poveznicu između hip hop bundžija i prve preteče svih pankera i energičnih muzičara svijeta, imate je nakon prva dva takta s debi albuma i svih kasnijih repeticija bilo kojeg akorda furiozno odsviranog za klavirom 'crnog ubojice' dječjeg lica i seksualno napaljenog vriskavca – Richarda Waynea Pennimana. Punk prije punka, funk prije funka, whole lotta soul prije dominacije istog žanra, hip hop prije rapa, rock and roll prije Elvisa.
Duh i duhovnost je u pitanju. Prisutnost i utjecaj. Naime, uopće nije sulud ni nedokaziv stav da je Elvis Presley pobrao glazbu Chucka Berryja i Little Richarda ne bi li je pretvorio u rock and roll prijemčiv bjelačkoj populaciji. Nepojmljivo je bilo u rasistički svjesnoj Americi sredinom pedesetih općenarodno prihvatiti obožavanje Afroamerikanca koji skače, vrišti, dere se i urla onako kako su epitetima opisivali nastupe Jerryja Leeja Lewisa.
Nezaustavljivi, suludi, divlji rock and roll propovjednik, soul, funky, backbeat, rythm and blues, rollin'n'stompin, boogie woogie man – to je Little Richard.
Čovjek koji je udario ritam američkoj crnačkoj glazbi. Čovjek ispod čijih se jagodica prstiju doslovce dimilo kad je prašio po tipkama klavira. Čovjek koji je šezdeset godina kasnije plastificirana relikvija iz muzeja voštanih figura, ali i kao takav daleko autentičniji od bilo kojeg gej crnca koji je toliko suludo dobro prodrmao Ameriku kako je to radio dotični. Čovjek čiju se energiju izvedbe doslovno moglo loviti rukama u dvoranama gdje god je nastupao. Kontradiktorni, pentakostalni čovjek koji je otišao Bogu i vraćao se od njega svako toliko kad biste začuli 'Rip It Up', 'Good Golly Miss Molly', 'Keep A Knockin', 'Tutti Frutti', štogod poželite. Pročitajte odakle Jamesu Brownu ideja za famozni rad nogu i što ga je prvo u glazbi pokrenulo. Odgovor vas, naravno, neće iznenaditi. Jer here's…
