Svake godine ista priča, svake godine ista, prožvakana tema, svake godine isti jauk i nevolja. Ljetni televizijski program - u doba kada si stanovnici ove zemlje jedva uspijevaju priuštiti kratku s mlijekom i mineralnu, a kamoli odlazak na more radi odmora i razonode - ne nudi tužnim gledateljima mnogo prilike za zabavom, informiranjem ni obrazovanjem. Nudi im samo podsjetnik da su djelatnici čiji se dohodak isplaćuje iz TV pretplate - otišli na godišnji i da najmanje tamo negdje do 15. 09. ne misle raditi baš ništa. Ili baš ništa pametno. Iznimka su djelatnici informativnog i mozaičnog programa, a u velikoj većini slučajeva, njihov ostanak na Prisavlju bilo bi najbolje popratiti uzvikom: Haj'te onda i vi!

Bilo je u zadnjih godinu-dvije nekih mikroskopskih pomaka u sastavljanju ljetne sheme. Neki su bili unaprijed, neki unatrag. Primjerice, prestali su se pratiti baš svi isluženi festivali lakih nota i lošeg kazališta po obalnim gradovima, što je svakako i budžetski i sadržajni korak u pravome smjeru, ali s druge strane, oni festivali s kojih bi možda bilo zanimljivo vidjeti i čuti pokoji prilog izvan suhoparnih kronika potpuno se zanemaruju ili se tretiraju kao incidenti o čijim 'strašnim posljedicama' izvješćuju  informativne emisije. Pomak unaprijed jest i nešto maštovitije biranje repriznih sadržaja, pa nam ljeto više ne obilježava neumorno sto i osmo repriziranje 'Velog mista' i 'Mućki', ali pomak unatrag je to što se ti reprizni sadržaji nabacuju u program po uzoru na HRT3, što će reći bez ikakvog smisla, sheme i namjene. Pomak unaprijed jest i to što se sada ljeti ipak otkupljuje i poneka nova serija, pa smo tako gledali danske 'Nasljednike', švedsko 'Obiteljsko breme' i slično, ali pomak unatrag jest taj što se ipak najviše otkupljuju debilane tipa 'Capri' i još jedna hispanofona sapunjara, iako to više nije samo glupo, nego je i dobrano izgubilo na histeričnoj popularnosti među kućanicama.

Najgore od svega ipak je to što se više nego ikada u programu javne televizije primjećuje bezobrazluk po kojemu njezini djelatnici dižu sidru na (zamalo) kolektivni godišnji već tamo negdje početkom lipnja i prestaju proizvoditi spomena vrijedan novi program do kasnoga rujna. Neke se redovite emisije gase ranije, neke kasnije, ali dobar ih se dio zapravo gasi bez sadržajnog razloga. Jedna od rijetkih iznimki je Kulturni kolodvor, za koji bi doista bilo sramotno da pauzira tijekom kulturno najbogatije sezone u zemlji, ali se i taj kolodvor ponaša kao da ono što se ljeti događa u Hrvatskoj baš i nije kultura pa i prečesto dobivamo priloge o kulturnim okaminama bez imalo suvremenog daška.

Jedna od smješnijih fora koju nam je javna televizija prodala ovoga ljeta bila je repriza 'the best of' epizoda emisija kao što su 'Nedjeljom u 2' i 'Večer na osmom katu'. Iako računanje na gledateljske navike pokazuje da na Prisavlju postoje naznake inteligentnog života, nije sasvim jasno što se htjelo time postići. Zabava i razonoda sigurno ne, učenje nečega pametnog također, a ako je itko mislio da se gledatelji žele prisjetiti faca koje su se prepucavale sa Stankovićem prije nego što ih proguta povijesno-arhivski zaborav, onda u nacionalnoj televizijskoj kući očito imamo i javnozdravstveni problem iz područja mentalne sposobnosti za rad.

No da sada ne nabrajam sve kikseve i gluposti ljetne sheme hrvatske javne televizije, evo kratkog popisa uz koji bi se - barem po mojem mišljenju - taj program ubuduće možda mogao poboljšati:

1. Ukidanje 'kolektivnog godišnjeg'
Da, da, sve televizije na svijetu ljeti emitiraju reprize. Da, da, sve emisije na svijetu imaju ljetne stanke. I još jedan da x 2 - ponekad se, nakon lošega programa koji nam HTV servira zadnjih godina (pogotovo otkako ni sami više ne znaju kako bi definirali koji od svojih programa, bi li raspored slagali vertikalno ili horizontalno, bi li se dodvoravali oglašivačima, 'zahtjevnoj' publici ili debilima) - ljetna stanka s reprizama čini kao nebeska mana. No tromjesečno je pauziranje normalnog programa nedopustivo za televiziju koja tijekom ta tri mjeseca ubire pristojbu isto kao i svih ostalih mjeseci u godini. Ako ništa drugo, nepristojna je prema svima nama ostalima, koji imamo svoja tri tjedna godišnjeg i zdravo maleni. Lijepo valja uvesti ljetne varijante redovitih emisija, u njima cirkulirati urednike i voditelje kako koji ode ili se vrati na godišnji, možda malo upokojiti političke i teške sadržaje na račun 'lakih', kulturnih, estradnih i festivalskih. Stankovića poslati da goste lovi po jadranskim hotelima. Može i na motoru. Nisam baš sasvim ozbiljna.

2. Ukidanje 'šušurskih' emisija
Nema ništa loše u tome da se ljeti (a i inače) gledateljima na televiziji prikažu oni krajevi zemlje u kojima je najživahnije, kao što i nema ništa loše u tome da se javna televizija (barem) ljeti posvećuje onim krajevima zemlje za koje inače ne pokazuje gotovo pa nikakvo zanimanje (sve južno od Lučkog). No krajnji je trenutak da se upokoji užasno dosadan i izlizan, pa čak donekle i grebatorski koncept emisije kakva je ove godine bila 'Šušur', a u kojoj HTV-ova ekipa piči po jadranskoj turneji, svaki dan zasjedne na drugu rivu i onda u mimohod priziva lokalna folklorna društva, literarne sekcije otočkih mjesnih zajednica, proizvođače pršuta i vina, ženske klape i, štajaznam, akrobate s luftmadracima. Postoje i svježiji načini na koje bi se to moglo učiniti. Recimo, tako da se cijela priča prepusti ekipi kao što je ona Knjazova koja je snimala serijal 'I to je Hrvatska', samo što bi ga sad morala snimati malo bliže stvarnom vremenu. Ili nekakva natjecateljska emisija u kojoj prijavljeni kandidati traže neke ljetne blagodati, događaje, dragocjenosti ili ljude po obali. Nešto novo! I nešto manje odvratno od toga da se HTV-ovci sustavno razvaljuju po najboljim smještajima, restoranima i feštama na obali, sveudilj 'radeći' na emisiji koju već znaju raditi žmireći.

3. Snimanje novih igranih sadržaja za ljetne sezone
Svake se godine za božićno-novogodišnjih praznika pitam zašto su naši televizionari (a sada time obuhvaćam i ostale, ne samo javnu televiziju), a bogami i filmaši tako glupi da ne razumiju kako im se snimanje tematskih serija/filmova/specijala s prazničnom tematikom moglo višestruko isplatiti jer, osim što raja voli takve sadržaje, takvi bi sadržaji - pod uvjetom da nečemu valjaju - mogli postati klasici koji se repriziraju svake bogovetne godine. Vrlo se slično pitam i ljeti - em što postoji tisuću 'ljetnih' ili 'kvaziljetnih' tema koje bi se mogle obraditi u serijama (tu su posebno pogodne serije i filmovi za djecu i mladež), em je gotovo svugdje u svijetu odnedavna prihvaćeno da je i ljetna sezona plodno tlo za nove igrane sadržaje. Neki od najvećih TV-serijskih hitova današnjice počeli su kao serije koje se prikazuju u ljetnoj 13-epizodnoj sezoni - 'Momci s Madisona', 'Louie', HBO-ove 'Djevojke... a kod nas se televizija (a i filmaši te filmski distributeri) ponašaju kao da ljeti nema medijskog života. Naravno da ga nema kad oni zamru. Snimi neku modernu (ili ne) varijantu 'Družbe Pere Kvržice', tinejdžerski serijal o problemima mladeži koja luduje po ljetnim festivalima, obiteljsku dramu/komediju s vlasnicima apartmana u Lijevim Ježincima pa da vidiš ludila!

4. Obraćanje više pozornosti na kulturna i zabavna ljetna zbivanja u zemlji
Kao što rekoh nešto prije u tekstu, Hrvatska televizija odnedavna je malo 'omanula' s prijenosom svakog užasnog i zastarjelog festivala u zemlji, ali se zato prema onima novijim i drugačijima odnosi kao prema incidentima ili ih prikazuje tako da ih svim silama nastoji ukalupiti u dosadna festivalska izvješća kakva su prestala biti zanimljiva tamo negdje 1977. Obala nam je prepuna ljetnih glazbenih festivala koje mladi obožavaju - od Gardena preko Žednog uha do Ultre, imamo i filmske festivale osim Pule - Motovun, Opuzen, Vukovar i još se svašta zbiva po obali, a gledatelji o tome doznaju tek iz nekih usputnih spomena, gunđanja starijih stanovnika gradova u kojima se to zbiva jer se huligani deru i pišaju i zapravo uopće nemaju pojma što su ti festivali, tko na njima nastupa, zašto ih mladi (i ne tako mladi) toliko vole i koji su tu sve potencijali. Zbog toga bi na javnoj televiziji dobro došla neka emisija estradnog tipa, koja bi - nadajmo se - izbjegavala debilne tračeraje i guzice-i-sise ikonografiju davno upokojenog 'Red Carpeta', ali bi pričala priču o takvim zbivanjima na Jadranu, predstavljala ljude koji na njima nastupaju, fenomene i načine zabave koji se na njima cijene, probleme koje sa sobom donose, načine na koji se može ostvariti suživot takvih partijanera i lokalnog življa. Svašta je tu moguće, ali ne ako se to nastavi tretirati kako se tretira - kao incidentno izvješćivanje ili kao guranje u dosadne festivalske kronike

5. Odnos repriznih i 'vječnih' sadržaja
Možda je tome kriv moj PTSP koji imam od pretjeranog praćenja televizijskog sadržaja, možda je riječ samo o osobnom dojmu, a možda je doista svima tako, ali ono što upada u oči kada gledatelj preleti ljetni televizijski raspored jest to da se neke stvari skidaju s programa da bi njime zavladale reprize, a neke stvari čak i ljeti odbijaju nestati s programa. Dr. Oz, na primjer. Sapunice. Dnevnik. Ok, ovo zadnje se šalim, ali stvarno, kako to da se ljeti pauzira sa svim živim, ali Mehmet od Čudesne Zelene Kave i dalje prosipa svoje mudrosti svakoga dana oko 12 na prvom programu? Kako to da se ne mogu uvesti neke zabavne emisije koje bi pokrivale glazbene festivale na obali, a drugi program iza ponoći i dalje drlji po glazbenim numerama koje ne žele slušati ni oni prikovani za krevete?

Znam, znam što bi mi odgovorili da kojim slučajem uopće žele razgovarati. Oz je jeftin, glazbene točke su odavno snimljene i besplatne su, a sve ovo ostalo stoji puno previše para. I to je vjerojatno istina. Jedini je problem taj što svi gledatelji znaju jednu drugu notornu činjenicu. Na HRT-u radi više ljudi nego što je radilo na grčkoj javnoj televiziji u trenutku kada je proglašena suludo neracionalnim potrošačem i ukinuta. U takvom kontekstu je štednja na programu neukusna i bezobrazna, bila ona ljeti ili zimi.