Domaća nezavisna scena posljednjih godina je sve bogatija novim bendovima i projektima, a oni po pristupu ne djeluju ništa manje profesionalno od njihovih parnjaka iz ranijih desetljeća. Ipak, njihov autorski izričaj uglavnom gravitira prema jednom od dva dominantna pola – ili su u pitanju kantautorski projekti ili je riječ o revivalistima gitarskog zvuka 90-ih, od college rocka preko garagea do post punka i noisea. Povremeni psihodelični incidenti, poput labinsko-zagrebačkog projekta Pridjevi, pokazuju da ima još puno prostora za slobodniji pristup, a na tom tragu su nam se sinoć predstavila i dva darovita autora koja, uz pomoć sjajnih glazbenika, krče put ka prihvaćenosti u sve širem krugu štovatelja nezavisnog zvuka.

Mark Mrakovčić već neko vrijeme figurira kao 'timski igrač' domaće kantautorske scene. Znamo ga kao intrigantnog producenta koji je, među ostalima, zvukovno bojao snimke Irene Žilić, Lovely Quinces, Nine Romić ESC Life. Iako smo ga češće mogli vidjeti u poluakustičnim izdanjima, u Tvornici kulture demonstrirao nam je kako njegovo šaroliko autorstvo izgleda u električnom izdanju. Eklektična kanonada ukorijenjena u južnjačkom blues rocku, s iskakanjima u psihodeliju, glam rock i zafrkantski pop na tragu They Might Be Giantsa, stremi ka onome što Kevin Barnes radi s of Montrealom. Količina duhovitosti i pozitivne energije koju mladoliki Mrakovčić i njegova pouzdana pratnja na klavijaturama i bubnjevima emitiraju pravo su osvježenje za često tehnički dotjerane, ali eksperimentima ne odveć sklone domaće bendove. Zato se radujemo vidjeti ovu trojku još koji put, po mogućnosti ispred nekog srodnijeg izvođača s inozemne scene.

Sleepyheads su četvorka podrijetlom iz Vinkovaca i Vukovara, čije ime možda djeluje sanjivo, no glazba i te kako razbuđuje. Koncert u Tvornici bio je zapravo promocija njihovog debi-albuma 'The Swirling Thoughts Of…', vrlo promišljenog eksperimenta koji se godinama kuhao u glavi iznimno darovitog autora Vedrana Šuvaka. Album je snimljen gotovo u potpunosti uživo, u simpatično analognoj produkciji Hrvoja Nikšića, što se u potpunosti uklapa u jednostavan i izravan pristup benda koji iz niza korijenskih indie, rock, funk i soul utjecaja uspijeva isplesti svoju originalnu priču.

Na izvrsnom nastupu u Tvornici još jednom je došla do izražaja spartanska usviranost četvorke, a ona, uz izuzetak nabrijanog bubnjara Giše, djeluje srijemski lijeno, ali uvjerljivo isporučuje znalački komponirane i tekstualno dotjerane bisere. Bilo da su ogoljene i sirove (poput gunclubovske prangijade 'Countrysoul'), zalijepljene gumenom funk masom ('I'm Not A Boy For You'), prošarane gitarskim nadmetanjima Vedrana i Daniela ('Where Our Hearts Once Were'), bilo rastegnute melodičnim thinlizzyevskim tercama ('Drama'), ove pjesme osvajaju zavodljivom kombinacijom ležernosti i samopouzdanja. Iz njih pršti potreba da se općeprihvaćeno indie preglumljavanje resetira na bazični rock koji se ne srami ni svojih crnačkih korijena, ni pulsirajuće ritam-sekcije, ni orgazmičnih solaža J Mascisa, a posebno ne slavujskog, a opet muškog vokala s falsetom na pravim mjestima.

Na sredini nastupa Sleepyheadsi su namignuli i kantautorskoj sceni obradivši 'You Can't Tell Me Lies' kolege The Marshmallow Notebooks, a on ih je podržao iz publike. No sinoćnja promocija nije bila jedna od onih na kojoj samo prijatelji i kolege međusobno dijele komplimente. Ona je pokazala da krčenje puta bendova od sviranja covera u kafićima preko demo-festivala do klubova srednjeg formata ipak ima smisla ako kvaliteta kad-tad ispliva. A u slučaju Sleepyheadsa i Marka Mrakovčića upravo se to dogodilo.