Svemir je uvijek zanimljiv. Bez  obzira pričamo li kroz svemirske odiseje priču o sebi kao o vrsti i civilizaciji ili u njemu tražimo nove svjetove, prirodne pojave i zakone, bez obzira vodi li nas kroz njegovo stvarno otkrivanje Neil deGrasse Tyson ili kroz njegove izmišljene predijele plovimo s kapetanom Jeanom-Lucom Picardom. Kada se, međutim, svemirska priča odvija u našem neposrednom susjedstvu, kada već postoje zasad neostvarivi, ali mogući planovi da se ta priča jednom doista ostvari i kada je ta priča jedan od izglednih scenarija budućnosti čovječanstva - onda bi ona trebala biti još zanimljivija, još privlačnija.

Tom su se mišlju vodili producenti Brian Grazer i Ron Howard kada su za National Geographic stvarali novu dokumentarno-igranu seriju 'Mars', kombinaciju stvarnih svjedočanstava, snimaka i priča ljudi koji već danas rade na eventualnoj budućoj misiji na Mars i igranog dijela serije, u kojem se te pretpostavke ostvaruju. Grazer i Howard sličan su koncept - samo s pogledom u prošlost, a ne u budućnost - imali i prilikom stvaranja sjajne HBO-ove serije 'Od Zemlje do Mjeseca', u kojoj su na nešto manje dokumentaran, ali ipak faktografski način opisane pojedinosti programa Apollo, koji je čovjeka nekoliko puta odveo na Mjesec.

'Mars', dakle, na papiru i kao zamisao djeluje odlično i na neki način stiže u pravi trenutak. Trenutak je takav da Zemljani imaju bezbroj problema upravo sa svojim staništem - Zemljom. Posljedice globalnog zatopljenja i drugih načina na koje smo uništili i prenapućili Zemlju približavaju nam se sve većom brzinom i izvjesnošću, najmoćniji zemaljski vođe sve su češće kratkovidne egomanijačke budale koje to negiraju i odbijaju učiniti bilo što da bi se ekološke katastrofe barem umanjile pa kolonizacija najbližeg planeta, koliko god dalek i nepristupačan bio - djeluje kao izgledan sljedeći korak u budućnosti čovječanstva.

Autori serije to su i izvrsno obradili u dokumentarnom dijelu - kroz snimke razgovora sa znanstvenicima i inovatorima koji rade na projektima povezanim s mogućom misijom na Mars, kroz izvrstan segment s astronautom Scottom Kellyjem i njegovom kćerkom Charlotte te njihovom komunikacijom tijekom njegova rekordno dugačkog boravka na Međunarodnoj svemirskoj stanici - daju nam zanimljiv, uzbudljiv, pa čak i osoban prikaz svih teorija, znanstvenih i tehničkih napora potrebnih da se put na Mars jednoga dana i dogodi. Utemeljena na knjizi 'Kako ćemo živjeti na Marsu' Stephena Petraneka, serija nastoji objasniti sve teorije, svu znanost i sve pokušaje da se 'ono na papiru' pretvori u uspješan poduhvat, a u tome joj pomažu fascinantni ljudi iz stvarnoga života: već spomenuti Scott Kelly, Neil deGrasse Tyson, autor 'Marsovca' Andy Weir, osnivač SpaceXa Elon Musk...

Problem, međutim, nastaje u igranom dijelu serije. U tom dijelu priče, u fikcijskom oživotvorenju odgovora na pitanje iz naslova Petranekove knjige, nijedan lik ne može parirati osobama predstavljenim u dokumentarnom dijelu. Kapetan svemirskog broda Daedalus, prve letjelice s ljudskom posadom koja u fikcijskom dijelu serije slijeće na Mars sklon je, doduše, filozofskim naracijama o značenju misije na Mars, priče svih članova posade pametno su prikazane u obliku koji odražava dokumentarni dio (dnevnici, javljanja prijateljima i obitelji i slično), no sve je to nekako... ravno. U tom bi segmentu Grazeru i Howardu bilo bolje da su se ugledali na svoj rad u seriji 'Od Zemlje do Mjeseca', gdje je prokrvljenost likova astronauta bila postignuta ne samo prikazom njihova odnosa prema obiteljima i prijateljima, nego i međusobnim odnosima, povremenim sitničavim kompetitivnostima, kontrastu između njihove medijske persone i stvarnoga ponašanja te raznim drugim detaljima kojih u igranom dijelu 'Marsa' jednostavno nema. Dimenzije likova koje nisu usko povezane s njihovom misijom na Marsu prelako se rasplinjavaju i teško ih je doživjeti kao slojevite ličnosti, pa prečesto izgledaju kao akcijski junaci iz vrlo naprednih računalnih igrica.

Napisati da bi 'Mars' bila bolja serija da je ostala samo dokumentarna ne bi bila kompletna istina jer serija je koncipirana tako da dokumentarni dio pokreće igrani, a igrani dokumentarni - i to se vidi. No u toj razmjeni je igrani dio manjkav, nedovoljno dramski i nedovoljno ljudski. Kao što su to već odavno primijetili brojni teoretičari znanstvene fantastike ilitiga scinece/speculative fictiona - da bi priče koje se pričaju u tome žanru bile doista dobre, potrebno je da i jedna i druga komponenta donekle funkcioniraju. Čak štoviše, u nekim klasicima SF-a onaj je science dio s vremenom postao apsurdan i zastario pa priče svejedno funkcioniraju zbog onoga što govore o ljudima kroz spekulativnu, zamišljenu znanost. U 'Marsu' faktografski, dokumentarni dio funkcionira na obje razine - ima znanosti, ima ljudske priče, ima spekulacija, ima svega. Igrani dio, međutim - upravo onaj koji bi trebao biti jači s komponentama fictiona - u tome je lošiji od dokumentarnog. Jednostavno nema dovoljno 'mesa', ne suosjećamo dovoljno s njegovim likovima, nije nam dovoljno stalo do njihovih pojedinačnih priča. Igrani je dio jednostavno DOSADNIJI i PRAZNIJI od dokumentarnog i to je velika mana ove serije.