Ovo je vaš prvi intervju nakon tragičnog događaja na vaš rođendan 13. listopada 2012, kada je u stanu u kojem ste živjeli s tadašnjim suprugom Josipom Nikićem preminula 20-godišnja Tea Drakulić od posljedica konzumiranja droge. Zašto ste odlučili progovoriti baš sada?

Za nekoliko dana idem u zatvor i želim napokon reći istinu i ono što mi je na duši. U biti, jedva čekam otići iza rešetaka i ondje, između četiri zida, daleko od svih i bilo čijeg utjecaja, sama sa sobom, raščistiti neke stvari. Dosad nije bio pravi trenutak - suđenje je bilo u tijeku, a i u mom privatnom životu događale su se neke promjene koje su me ponovo slomile.

Kako se osjećate dvije i pol godine nakon događaja koji vam je promijenio život?
Izgubljeno, posve izgubljeno. Svaki dan za mene je noćna mora koju moram preživjeti, a ne znam kako. Ne znam više kako da se suočim s tom boli koju nosim u sebi. Ljudi me promatraju kao nekog ubojicu. Uvrede i osuda okoline uvijek su prisutni. Zatvor danas promatram kao jedinu svijetlu točku u svom životu koja će mi pomoći da se udaljim od svega negativnog.

Više niste u braku s Josipom Nikićem?
Ne, ostavio me u najgorem trenutku u mom životu. Prošle godine je zatražio rastavu bez ikakvog objašnjenja. Kada se sjetim što sam sve napravila samo zbog njega, a on mi je tako okrenuo leđa...

Što ste napravili?
Da bih ga zaštitila, jer je već bio sedam godina u zatvoru, izjavila sam da Josip nije bio u sobi kada je Tei pozlilo i rekla da je ranije otišao spavati u drugu sobu. Istina je da smo svi bili u sobi i ovo javno prvi put izjavljujem. No sada to više nije važno: presuda je donesena i oboje idemo u zatvor. Sve sam to očekivala osim da će me napustiti suprug. Ne kajem se što sam dala lažnu izjavu, bilo je to zbog ljubavi prema Josipu i nije mi žao.

Osjećate li se odgovornom za Teinu smrt?
Dijelom da. Bila je moja prijateljica, preminula je u mom stanu. Ali s druge strane, nitko je nije silio da uzme drogu, sama ju je donijela. Kako god bilo, znam da će me Teina smrt proganjati do kraja života. Još uvijek nisam našla način na koji da je prihvatim, kako da se suočim s tim. Ono što želim ovim intervjuom jest da me ljudi prestanu promatrati kao neku bezdušnu osobu koja je skrivila nečiju smrt.

Jeste li nakon Teine smrti stupili u kontakt s njezinim roditeljima?
Nisam. Srela sam njezinog tatu dan nakon tragedije, kada smo Stefani i ja selile stvari iz stana na Laništu, ali smo oboje bili u šoku da išta kažemo. Otišla sam do njega i izrazila mu sućut. Poznavala sam te ljude, dolazila kod njih doma, imala sam potrebu objasniti im. Htjela sam ići na Teinu sahranu i razgovarati s njezinim roditeljima, no obitelj mog tadašnjeg supruga, u čijoj sam kući živjela dok je on bio u pritvoru, savjetovala me da to ne činim. Žao mi je što nisam to napravila. Bila sam psihički slomljena i rastrojena, a to sam i danas.

Nekoliko puta ste u posljednje dvije godine primili psihijatrijsku pomoć?
Jesam i nije mi pomogla. Nakljukaju te lijekovima i snađi se druže. Nema tu razgovora koji bi ti mogao pomoći. Mislim da sam ja jedina koja si mogu pomoći, ali kada počnem razmišljati o svemu, osjećam ogromnu bol zbog svega što se zbilo. I krivnju. Pomislim kako bi možda bila živa da nije došla kod mene, a s druge strane, to joj se moglo dogoditi kasnije negdje drugdje. U glavi mi je ogroman kaos koji ću, nadam se, raščistiti u zatvoru.

Na čiju ste pomoć i oslonac u obitelji i među prijateljima uvijek mogli računati?
Majka i sestra su uvijek bile uz mene. Ipak, ispod površine ni jedna ni druga me ne razumiju. Ne shvaćaju koliko me Teina smrt psihički ubila. Živim, a ne znam zašto živim, ne vidim smisao svog života. Mrtvac sam koji se, eto, još uvijek drži na nogama. Prijatelja nemam, jer su sva moja prijateljstva bila lažna. Sve što sam imala bila je ljubav prema Josipu, kao i naš brak, a sada nemam ni to. Ne spavam noću, ne znam kada sam zadnji put pojela nešto s apetitom, osjetila radost - sve je nestalo, sve se raspalo. Možda mi zatvor zaliječi rane, možda ondje ojačam i naučim kako krenuti dalje. Nadam se da ću biti dovoljno jaka za sve što me čeka. Uz Božju pomoć.

Znači, nitko vam do danas nije pružio efektivnu psihološku pomoć kako da se suočite sa svime što se dogodilo?
Ne. Svi mi govore da će sve biti dobro, da ću ja biti dobro, no ne nalazim nikakvu utjehu u tim riječima. Kada će biti dobro, kako? Zaredalo se toliko loših stvari u mom životu koje ne znam prihvatiti, ne umijem vidjeti bolje sutra. Godinama sam se drogirala, živjela kako sam živjela, priznajem svoje grijehe, a sada ih naplaćujem.

Droga koju ste godinama konzumirali narušila je vaš živčani sustav. Mišljenje je to koje je tijekom suđenja iznijela i sama sutkinja.
Drogirala sam se, ali nije to bilo učestalo. Postojale su faze, s vremena na vrijeme. Najviše je to bilo tijekom noćnih izlazaka s društvom. Sve se to nastavilo kada sam upoznala Josipa, pa i u našem braku. Živjeli smo kako smo živjeli, isprazno i u lažnom sjaju, u balonu od sapunice koji se raspršio i sada pokušavamo sakupiti krhotine od života. Da se nije dogodila Teina smrt, možda bih i dalje živjela na taj način. Suludo je što se moralo dogoditi neko zlo da otvorim oči.

Kažete da ste otvorili oči, no i dalje volite bivšeg supruga, osobu poznatu po svojoj vrlo agresivnoj prošlosti, zbog koje je sedam godina proveo u zatvoru i zbog kojeg danas i sami idete u zatvor?
Ljubav je slijepa. Bila sam naivna kada sam se zaljubila u njega. Imponiralo mi je njegovo samopouzdanje, no iza tog garda i mišića krio se kukavičluk. Danas ne osjećam ljubav, samo bol. Prešla sam preko mnogih stvari u našem braku jer sam ga ludo voljela, oprostila sam mu i to što me tukao. Okrenuo mi je leđa kada sam ga najviše trebala. Zasigurno je sve napravio pod utjecajem svoje obitelji kojoj se nikad nisam svidjela kao njegova supruga. Josip je razmaženi sin imućnog oca i vrlo dominantne majke i nikad se u životu ni za što nije trebao oznojiti. Što je želio, sve je dobio. I ovaj put je odabrao lakši put za sebe tako što se odrekao mene. I neka je, jer način na koji žive on i njegova obitelj nije mi mogao donijeti ništa dobrog. Izvana je sve divno, unutra trulo.

Jeste li se na bilo koji način psihički pripremili na 12 mjeseci zatvora?
Nisam, ali imam mnogo poznanika koji su bili u Remetincu, tako da su mi ispričali svoja iskustva.

Imate li neke planove o tome što želite napraviti sa svojim životom kada opet budete na slobodi?
Otputovati nekamo daleko, na mjesto na kojem me nitko ne poznaje i ne osuđuje, te započeti novi život. Naučiti cijeniti sebe, paziti na sebe. Jer cijeli život najmanje pazim na sebe, sebi sam najmanje bila važna. Želim se iskupiti za sve svoje greške, biti bolja osoba i opet biti sretna. Možda uspijem, a znam da sve ovisi samo o meni. Sretno sam zaljubljena u jednog čovjeka, čija me je ljubav spasila kada mi je bilo jako teško. Dogodilo se spontano i iznenada, kada sam to najmanje očekivala, a prije mnogo godina bili smo dobri prijatelji i nismo se dugo vidjeli. Nadam se da ćemo nakon mog odlaska iz zatvora početi zajednički život daleko od ovog grada. Želim konačno pronaći mir i stabilnost u životu uz pravu osobu koja me iskreno voli.

Kako danas gledate na svoju prošlost i nalazite li u njoj razloge današnjeg kaosa?
Odrasla sam u sretnoj obitelji, a Stefani i ja smo odmalena imale sve. Trenirala sam odbojku, bila dobra u školi, no problem je bio to što sam uvijek živjela u petoj brzini i svemu sam olako govorila 'da'. Pa sam rekla 'da' i drogi, pa sam rekla 'da' i ušla u pogrešno društvo i uskoro je sve bilo pogrešno u mom životu.