Kad se prije pet godina prvi put pojavila na sceni s prvijencem 'Arular', M. I. A. esencijalno nije bila ni po čemu toliko spektakularno drugačija od ostalih imena s tada kvazi-avangardne elektroničke scene, svih onih izvođača koji su u post-90's klimi nove reinovacije tzv. 'elektronike' kombinirali sve u rasponu od grimea, dancehalla i duba do disco distorzije, glitcha, hip hopa, electra te svakog komada digitalnog oružja koji je mogao i morao biti drugačiji od mainstreama.

No ono po čemu je M. I. A. ekspresno odskočila od ostatka ekipe svakako je način na koji ju je popušio upravo taj mainstream – za razliku od većine kolega koje se bave sličnom glazbom, M. I. A. je bila odabrana kao miljenica čak i onih medija u kojima se našla zgurana između Severine i Ave Karabatić, kao hrabra, politički aktivna, zgodna i oh-tako-moderna glazbenica koja možda i svira glazbu kakvu uredništvo (i glavni junaci) takvih medija neće shvatiti ni u svojih sljedećih pet reinkarnacija, ali je od Londona do Zagreba postala dežurnom jurišnicom i ambasadoricom scene, makar i prije zbog mode i 'spike', nego zbog čistog studijskog posla.

Što god mislili o tome, bilo to dobro ili loše za bilo koga ili što, činjenica jest da je sada, 2010. godine, M. I. A. opet izišla iz studija, tri godine nakon zadnjeg, jednako hvaljenog albuma 'Kala' i ponovo uspjela... pa, u tome da u nekoliko pjesama iznova izmisli budućnost eksperimentalne glazbene eklektike te snimi stvari koje su istinska definicija avangarde, u temeljnoj produkciji često materijal za puštanje u berlinskim art galerijama. Pa makar ti komadi bijesne avangarde bili prošvercani na račun komercijalnijih pjesmica, kakav je singl 'XXXO' u kojem M. I. A. (nažalost) zvuči kao još jedan klon Lady Gage

No ako ste se na 'Mayu' navukli preko 'XXXO', eto vam odmah otriježnjenja – debela većina ostatka nije baš (zapravo, nije uopće) toliko kuruzasta, a počnete li s neviđeno razigranima 'Steppin Up', 'Teqkilla', 'Meds And Feds', 'Internet Connection'... čut ćete i sami o čemu ovdje pričamo. Ukratko, o komadinama eksplozivno radikalnih, a opet poppy pjesama, pjesama koje se ponekad i po nekoliko puta tijekom svog trajanja raspadnu u trackove i auralne igračke pa opet sastave u dovoljno radiofonični materijal. Ako je istina da je s ovim albumom M. I. A. htjela uhvatiti sound informacijskog rata u dobu digitalnog kaosa i predoziranja džunglom elektroničkog informiranja, onda pothvat zaslužuje još više pažnje, jer je u tome zasigurno uspjela, zajedno sa svojim producentima Ruskom i Blaqstarrom, inače poznatim po dostignućima na dubstep i baltimore gutter sceni.

Doduše, čak i ako M. I. A. kroz zvučnike juriša s eksplicitnom porukom, ta se poruka bolje razaznaje u formi spota, kakav je zabranjeni, odlični 'Born Free', nego u formi stihova koji padaju u drugi plan, no jednom kada razgazite produkciju i doprete do lirike, čeka vas samo drugi sloj iskustva. Jer 'Maya' upravo i jest to – iskustvo, ponekad radikalno fragmentirano i gotovo šizofreno rastreseno, ponekad čvrsto, kompaktno i odlučno, iako konstantno i djetinje razigrano, ali uvijek jako, jako dobro i u konačnici definitivno obavezno gradivo za svakog tko misli da je čuo sve što treba čuti iz ladice 'plesne pop avangarde'. O ne, niste čuli ni upola toga što bi trebali dok ne posudite uho ovom kontroliranom kaosu najbolje vrste.

Ocjena: 8.5 / 10

Izdavač: XL / Interscope