Ljude zanima jugoslavenski film, posebno kada se bavimo i anegdotama koje danas imaju status urbanog mita, kaže redateljica koja se posebno sjeća anegdote o snimanju rušenja mosta u 'Bici na Neretvi'
Mlada srbijanska redateljica Mila Turajlić svojim je debitantskim dokumentarcem 'Cinema Komunisto' postigla za regionalne prilike rijetko viđen međunarodni uspjeh. Razgovarali smo u Zagrebu, neposredno prije premijere kojom počinje hrvatska distribucija ovog pažnje vrijednog filma.
Kako ste odlučili ispričati povijest Jugoslavije kroz povijest jugoslavenskog filma?
U početku nisam bila toliko ambiciozna. Krenulo je kao mala dokumentarna priča o beogradskom Filmskom gradu. Gledajući arhivske snimke gradnje tog megalomanskog Filmskog grada, golemih kulisa za stvaranje iluzije, shvatila sam da postoji snažna paralela s entuzijazmom kojim su na radnim akcijama ljudi gradili jednu novu zemlju. Film se nametnuo kao odlično sredstvo pripovijedanja o Jugoslaviji jer je ona upravo kroz film plasirala svoju ideologiju.
Možemo li usporediti način na koji je Jugoslavija prisutna u svojem filmu i, recimo, kako je Amerika prisutna u američkome?
Dugo me zanimalo zašto je moj film toliko popularan u Americi. Pokazalo se da je njima savršeno jasno o čemu pričam u filmu, jer i oni su zemlja koja ima jasno definiran san i kinematografiju koja ima ulogu plasiranja tog sna. Naravno, ni tu ne možemo generalizirati i reći da su svi njihovi filmovi propagandni, ali veliki holivudski studiji igrali su golemu ulogu u plasiranju američkog sna. Tu se apsolutno može povući paralela.
'Cinema Komunisto' prvi je dokumentarac koji je prikazivan u srbijanskim multipleksima. Što je publici toliko privlačno u Jugoslaviji kao temi?
Čim se bavite jugoslavenskim filmom, to je nešto što ljude zanima, pogotovo ako se bavimo i anegdotama sa snimanja koje već imaju status urbanog mita, kao što su priče o rušenju mosta na Neretvi za potrebe Bulajićeva filma. Tu je i sam lik Tita, koji je u zadnjih nekoliko godina doživio velik povratak u javni prostor. Kad smo počinjali snimati film, jedva je itko zalazio na Titov grob, a danas ga na važnije datume pohode čitave horde turista. Tito danas postaje dio popularne kulture.
Nakon premijere bilo je osuđujućih komentara da je vaš film – jugonostalgičan.
Ne osuđujem jugonostalgiju iako apsolutno ne čeznem za životom u toj zemlji. Svjesna sam svih njenih komparativnih prednosti i mana. Moj film nije nastao iz nostalgije nego iz bunta. Prije svega zato što smatram da nije u redu da jedna generacija odluči kako neka mlađa generacija ne treba znati ništa o zemlji u kojoj se rodila. Mi smo novi, mladi ljudi neopterećeni problemom Jugoslavije, a ipak nas zanima da naučimo nešto o tom vremenu. Kakva god prošlost bila, ne možete je jednostavno obrisati. Morate nam dopustiti da sami donesemo generacijski sud o toj zemlji.
