Peter Kerekeš jedno je od zanimljivijih novih imena u svijetu dokumentarnog filma, slovački redatelj koji u Rijeci sudjeluje u radu platforme za razvoj hibridnog AV stvaralaštva REFINERI. Kerekeš je jedan od glavnih tutora ove radionice, a naše prvo pitanje je - čemu planira podučavati mlade polaznike?

‘Sve ovisi o njima, što će im biti korisno i inspirativno. Pokušat ću ih natjerati da filmove gledaju iz drugačije perspektive. Neki sudionici trebaju više anarhije, moraju razoriti svoje razmišljanje uokvireno televizijskim terminima, a neki drugi trebaju disciplinu i snažnije lance.'

Vaše su područje uglavnom dokumentarci – smatrate li da ste u neku ruku i novinar, a ne samo tradicionalni filmaš, tj. redatelj koji kombinira jezik i stil igranog filma s hvatanjem čiste stvarnosti?

Ne smatram se tradicionalnim filmašem. Moj filmski ukus razvila je fotografija. Moji su djed i baka putovali u Jugoslaviju na ljetne praznike, a na zimu, kada bi vrijeme u istočnoj Čehoslovačkoj postalo nepodnošljivo, često bi pozvali prijatelje na kavu. Moja je baka skuhala jaku kavu, a djed bi nam pokazivao fotografije s putovanja na more. Zastori su bili navučeni, plahte razvučene preko starih slika na zidu, a dnevnu sobu njihovog stana u Košicama preplavio bi zvuk mora.
A tada bi došlo vrijeme i za priče. Avanture s ljetovanja potegle bi uspomene iz djetinjstva, priče o putovanjima na more prije rata, sjećanja u kojima su ljubavnici susretali stare, davno zaboravljene prijatelje sa svih dijelova svijeta. A slatki miris kolača i kave ispunjavao je zrak, dok su zvona tramvaja na ulici ispod mjerila protok vremena. Volio sam tu atmosferu pa je i podsvjesno pokušao uhvatiti u svojim filmovima. Volim pokazivati slike i obogaćivati priče koje pričam s komentarima onih koji su mi bliski. Idealno, moji bi se filmovi trebali prikazivati u malim kinima, u kojima bi se služili isti kolač i kava.

Vaš prvi dokumentarni hit, barem u Hrvatskoj, bio je ‘Kuhanje povijesti’. Kakva su iskustva s rada na tom filmu?

Za početak, bilo je jako zanimljivo istraživati za ovaj film. Zahvaljujući mojim istražiteljicama, Danijeli Stanojević Majerić i Dei Vidović, upoznao sam 24 vojna kuhara – iz Drugog svjetskog rata, hrvatskog kuhara za Tita, kuhare s hrvatske strane rata iz devedesetih, snimao sam u zatvoru u Lepoglavi...

Tada ste prvi put radili u Hrvatskoj?

Da, prvi put.

Prošle ste godine bili i jedan od redatelja ‘Baršunastih terorista’. Kako ste završili u tom kolektivu i kako je on završio u hrvatskoj koprodukciji?

To je duga priča. Moja dva prijatelja su započela rad na ovom filmu, a ja sam se zaljubio u temu. Bilo je to vrlo nepristojno, ali pitao sam ih mogu li biti dio tima. Tada je jedan od redatelja, Ivan, imao zdravstvenih problema (lagano trovanje hranom), a drugi, Palo se ozlijedio tijekom snimanja jedne od eksplozija u filmu. Ja sam bio posljednji preživjeli koji je mogao završiti film.
Možda zvuči nevjerojatno, ali koprodukcija s Hrvatskom je išla jako lako. Siniša Juričić vidio je predstavljanje ideje na Jihlava dokumentarnom film festivalu 2011. i jako mu se svidjela. A kako se dio priče odvija u Rovinju, ponudio je biti hrvatski koproducent. U proljeće je tražio novac, a na ljeto i jesen smo snimali. Tada smo završili film i osvojili nagradu u Karlovym Varyma pa zatim i u Berlinu. Bilo je toliko lako da razmišljam i sljedeći film snimiti u hrvatskoj koprodukciji.

Mnogi kritičari i dalje negoduju tvrdeći da je dobar dio ‘Baršunastih terorista’ skriptiran, ‘lažan’ i nimalo dokumentaran. Nakon premijere u Berlinu branili ste se od takvih optužbi, ali i dalje Vas mnogi optužuju da lažete...

Ja ne znam što je to čista stvarnost. Ne zanima me stvarnost pred kamerom, zanima me stvarnost u mojoj glavi. Najbolji termin za moje filmove je ‘docu-mental’. Ja dokumentiram unutrašnje svjetove svojih protagonista. A da budem iskren, ne vidim razliku između ‘stvarnosti’ kada ometam protagonista malom kamerom i snimanja s velikim svjetlima. Obje su situacije neprirodne.
Ja pokušavam stvarati provokativne situacije – publika i protagonisti cijelo vrijeme znaju da je to ‘samo film’ – a u tim su situacijama ljudi sami.
U ‘Baršunastim teroristima’ mi namjestimo situaciju i čekamo da vidimo što će se dogoditi. To je u osnovi dokumentarac promatranja prirode. Protagonisti su bili u ‘kavezu’ načinjenom od okvira kamere, ali unutar tog kaveza, bili su slobodni. Snimali smo ih satima i satima, a zatim izabrali nekoliko minuta iz te situacije.

Čini li Vam se da se stroge granice između stvarnosti i fikcije danas ionako brišu, posebno kada je u pitanju film?

Ne znam. Zadnji put sam brisanje granica između stvarnosti i fikcije objašnjavao poreznicima u Slovačkoj.