Za početak, moram priznati da me od srca razveselilo što su ta dva priloga bila smještena jedan uz drugi. Vjerojatno nitko time nije htio poslati nikakvu sličnu poruku, nego su prilozi bili tematski grupirani, ali meni je baš bilo če-če što se prvo govori o ideološkim pritiscima u medijima pa zatim o djeci koja stradavaju zbog raznih gadarija u tim medijima. Odavno već, naime, tvrdim da nema tog koljačkog horrora, prljavog pornića ni Big Brothera koji čovjeku bilo kojeg uzrasta može više naštetiti mozgu od Dnevnika i zapravo većine informativnih programa na domaćim (a ponekad i šire) televizijama. Ako ne vjerujete, prisjetite se samo ponašanja najratobornijih i najnasilnijih skupina u našem društvu pa u njihovim povicima, prijetnjama, grafitima te ponekad transparentima pokušajte naći ono što vas više podsjeća na viđeno u Dnevniku, a što na nešto viđeno u, ne znam, 'Kolibi u šumi' ili 'Robocopu'.

No na stranu moje teorije o pogubnom djelovanju informativnog programa na psihu nejači. Prilozi su bili zanimljivi i iz još nekih razloga. Onaj prvi - zato što je pokrio 'promptnu' javnu reakciju HND-a na cenzuriranje i pritiske na novinare, gdje je dotična organizacija odlučila graknuti u najboljem slučaju s dobra tri dana (slučaj s Damirom Pilićem i 'Slobodnom Dalmacijom') ili čak tjedan dana odgode (slučaj s HNS-om i Indexom), što je u cijeloj toj priči s pritiscima užasno smiješno jer se uz takve odgode stječe dojam kao da su si uzeli vremena da istraže nije li možda okej što se neke novinare i njihov rad odbacuje po ideološkoj osnovi. Ne kažem da je doista tako, ali čovjek se zbilja mora zapitati što se čeka. Drugo, svaka čast prilogu - lijepo se osvrnuo na sve nedavne slučajeve takvih pritisaka, ali kada takav prilog osvane na prisavskoj dalekovidnici, uvijek me zaprepasti s koliko je malo samosvijesti sastavljen. Kao, pogledajte, molim vas, kakve se grozne stvari događaju novinarima u tim groznim, nedemokratskim, NEKIM DRUGIM redakcijama. Slažem se, grozno je. Ali popričajmo malo o pritisku na novinare onda kada će i novinar HRT-a u svoj prilog smjeti uvrstiti primjere takvih pritisaka u vlastitoj kući/redakciji. Jer nije da ne gaje dugogodišnju tradiciju + novije slučajeve 'discipliniranja' neposlušnih ili nepoćudnih novinara. Što se pak tu čeka?

Drugi prilog - onaj koji najavljuje kampanju 'Birajmo što gledamo' također je zanimljiv, ali na još čudniji način jer je, s obzirom na činjenicu da je objavljen u mediju koji bi od svih domaćih medija NAJVIŠE morao sudjelovati u tako nečemu - pokriven tako šturo da ni Bogu Isusu nije točno jasno o čemu je točno riječ. Uz neki filmić u kojem se klinci mlate s plastičnim puškama po dvorištu, pa se poslije vidi da jedan od tih klinaca gleda ratnu koljačinu na televiziji - rečeno je samo da je to program Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a uz potporu triju nacionalnih televizija te da se njome promiče medijska pismenost te da se nastoji zaštititi djecu od nasilnih sadržaja u medijima. OK, na općenitoj razini, sve je jasno. Avaj majko, mogla bi nam djeca početi po ulici ubijat' ljude ko Rambo ili kako god se već zove neki novodobni filmski nasilnik-heroj, pri čemu nije spomenuto kako će se to djeca štititi, od kojih će se točno sadržaja štititi, gdje je granica između zaštite i cenzure te zašto nam onda djeca, uz sve silne sitcomove na televiziji, nisu megakomičari. Jasno mi je da sve to ne stane u jedan običan prilog u Dnevniku, ali kada se ode na HRT-ov web, ondje stoji članak u kojemu se najavljuju radionice, rasprave, tribine, ovo-ono, što dnevničari s HRT-a uopće nisu spomenuli, nego je prilog ispao kao da gledateljstvu žele reći: 'Sorry, ali u sljedećih ćemo vas nešto vremena malo gnjaviti s ovim filmićima, al to vam je za UNICEF i djecu'. I opet - kao da se to njih gotovo nimalo ne tiče, kao da se poguban utjecaj iz medija događa samo negdje drugdje, a ne i u njihovoj kući.

Zanimljiva su bila ta dva priloga sinoć u Dnevniku. Jest da su bila smještena u kasniji dio Dnevnika, koji većina gledatelja već slabije gleda i još manje komentira, ali bili su vrlo indikativni. Govorili su o medijskoj pismenosti, možda nešto drugačijoj od one koja se namjerava promicati u sklopu akcije Birajmo što gledamo, ali definitivno o medijskoj pismenosti koja još nije doprla do vrata goleme zgrade na Prisavlju.