Dramska prvakinja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 44-godišnja Riječanka u filmu 'Trampolin' autentično je dočarala ulogumajke koja sustavno zlostavlja svoju kćer, a nju je u filmu sjajno odigrala Tena Nemet Brankov.Nina Violić se i ovog puta razmahala u punoj veličini svog talenta samosviješću, kontroliranjem glasa, ali i savršenim vladanjem tijelom.

U filmu 'Trampolin', drami o obiteljskom nasilju i zlostavljanju (djece), glumite majku zlostavljačicu. Kako vam je bilo pripremati se za tu ulogu?
Razgovarala sam tijekom života sa ženama koje su zlostavljale njihove majke i kad mi je Zrinka ponudila tu ulogu, činilo mi se jako važno govoriti o tom problemu, a s druge strane bilo mi je užasno zanimljivo ući u psihologiju takve osobe koja se ne može suzdržati, koja je duboko nesretna i nesigurna i užasno se stidi što je takva. Te osobe na kraju obole od osjećaja grižnje savjesti. Ubije ih taj osjećaj, ali ne mogu se izboriti sa sobom, sa svojim bijesom. Sviđa mi se to što Zrinka nije smjestila priču u socijalnu bijedu, zato što znam da takvih slučajeva ima puno u potpuno situiranim obiteljima, dapače igram vrlo uspješnu ženu koja nema problema ni s karijerom ni s novcem.

Film govori o majkama i kćerima, ljubavi i oprostu. Jeste li se i sami možda susreli s takvim primjerom u svojoj okolini?
Odnos majke i kćeri beskrajno je kompliciran i sama se bavim u svojim radovima tim odnosom ne da bih objasnila nešto nekome, nego da sama shvatim neke stvari i da pokušam razumjeti prije svega svoju kćer, pa onda i svoju majku, baku, a možda i sebe.

Kako bi po vama o problemu nasilja u obitelji i kršenja prava djeteta trebalo senzibilizirati javnost?
Jednom kad je Roza bila mala, nije dobila čokoladicu - bila je užasno ljuta i rekla mi je: 'Sad ću nazvati Plavi telefon.' Tako se igraju djeca koja sve imaju, ali djeca koja su na bilo koji način zlostavljana dugo žive s tim, kao da je to normalno, i što je najgore - prije su u stanju okriviti sebe, nego roditelja zlostavljača, jer svako dijete voli svoje roditelje. Tako da ne možemo očekivati da će dijete nazvati Plavi telefon, iako ima i takvih hrabrih iznimki, to mora učiniti odrasla osoba koja je svjedok nasilju. Fikcija je možda čak i senzibilniji put nego dokumentarizam jer nam fikcija ostavlja tu mogućnost da razmišljamo o sebi, a dokumentarac nam priča neku tužnu priču nad kojom se zgražavamo i imamo stav o njoj.

Je li danas više takvog (i uopće) nasilja nego kad ste vi odrastali?
Ne, nasilja nije više, uvijek ga je bilo, samo nije bilo u prvom planu. S jedne strane senzibilizira se javnost u odnosu na nasilje i ljudi lakše govore o svojim problemima, s druge strane nasiljem se ljude straši i na taj način kontrolira.

U kojim situacijama vi burno reagirate?
Kad sam nezadovoljna, kad sam umorna, kad doživljavam stvari osobno.

Ekipa filma 'Trampolin' na Pula film festivalu

Kako osjetite koja vam uloga leži? Šta vas najprije privuče?
Dobro napisana uloga me uvijek privuče i to mi proizvede uzbuđenje, kao i mali strah od toga hoću li ja to moći. Ili kada već na prvo čitanje u ulozi nađem neki dio sebe koji želim isprobati, to me zabavlja.

Jeste li zbog glumačkog posla, koji u velikoj mjeri ovisi o istraživanju samog sebe - emotivniji?
Nisam emotivnija, ali sigurno prepoznajem bolje svoje emocije i recimo da mi je lakše s njima. Ne puno, ali malo je.

Majka ste tinejdžerice Roze. Kako se snalazite u toj ulozi?
Volim ovaj period. Možda je to samo zatišje pred buru, ali nekako kao da sam talentirana za ovaj period, odjednom sve nam sve ide bez puno truda. Puno razgovaramo, a ja sam policajac i puno sam opuštenija kao policajac nego kao neka majka prijateljica. Roza isto tako više voli policajku nego 'nja nja nja'.

Čega vas je najviše strah kad je o Rozinoj budućnosti riječ?
Nezainteresiranosti.
 
Kakvi ste vi bili u njezinim godinama?
Pretenciozna.

Kad danas dođete u rodnu Rijeku, kakva vas sjećanja obuzmu?
Razmišljam o tome jesam li ponijela kišobran.

Nina Violić u filmu 'Trampolin'

Mnoge žene u četrdesetima kažu da su u tim godinama postigle staloženost, mirnoću same sa sobom. Što su vama donijele?

Ne znam, znat ću to tek u pedesetima.

Možete li sebe nazvati potpuno realiziranom i ispunjenom ženom?
Nekad da, baš potpuno realiziranom, ispunjenom i sretnom, a nekad potpuno izgubljenom, jadnom, bijednom i nesretnom.

Marite li danas više ili manje za fizički izgled nego kad ste bili mlađi?
Uvijek sam marila, ali ranije nisam ništa poduzimala, sad malo poduzimam.

Kakvi ste kad se zaljubite?
Glupa.

Koje osobine vaš muškarac mora imati?
Pretpostavljam da ovakvo pitanje postoji i na Iskrici. Pametan, duhovit, bogat, seksi.

Jeste li većinu svojih odluka donosili vodeći se parolom 'jednom se živi' ili ste u nekim situacijama razmišljali i više nego što treba?
Puno razmišljanja mi nije nikad ništa dobroga donijelo.