Uglavnom… Da ne davim previše, evo ideje filma: u nekom selu, otok Srž, živi 99 stanovnika i da bi se dobio status mjesta, tom selu nedostaje jedan stanovnik. Tu smo predvidjeli da se nekako vrtimo oko te brojke, čas padaju na 98, pa imamo porod, pa imamo smrt, pa opet trudnoću, pa opet smrt, idealno bi u toj situaciji bilo da netko pritisnut ubrzanim životom u velegradu odluči da se povuče baš u to selo, idealno bi bilo da se radi o mladom paru s tendencijom razmnožavanja, ali u selo pristiže dosta nekonvencionalni par, postariji brižno njegovani modni kreator iz Rima i njegova muza, mlađahni bivši maneken Teo.

Tu smo razmišljali prilično opsežno i dugotrajno tko bi nam bio taj postariji muškarac, idealno rješenje u našim snovima bio je Roberto Benigni, on je blesav i smiješan, bilo je škvadre koja se smijala toj ideji, ali bilo je previše ovih nekih nadobudnih koji su me uvjerili da ako ne probam to s Robertom, da ne bum nikad saznao da li postoji šansa da gospodin zaigra u filmu, uglavnom, već tada su mi računi za telefon bili preko dva soma kuna mjesečno, ali, kao, to bu platila firma, mislim si, da je ta firma neka Coca Cola ili neki Novartis - okej, ali tu sam firmu smislio ja, na računu inače nema love, osim ako je netko ne posudi toj mojoj firmi, to ne bi učinio nitko dakle normalan osim mene, ta me firma uglavnom izgladnjivala umjesto da me hrani, ali o tom kasnije.

Uglavnom, ne znam kako sam sreo Mani Gotovac i počeo taj razgovor, ispalo je da mu je Mani baš nekako dramaturg, 'oćeš mi dat broj, molim te, pitao sam, hoću, rekla je, dobio sam direktan broj Roberta Benignia, imao sam ga u mobitelu, samo da sad ne izgubim mobitel, rekao sam si, moram se dobro naspavat, razgovarat ću na engleskom, gospodina Benignija također treba pustit da se naspava, zvat ću u 11 ujutro, to je okej vrijeme, odmah sutradan.

Dobar dan, ovdje Filip Šovagović, ja sam glumac i redatelj (to sam naglasio, ovo glumac i redatelj, mada nikad nisam uspio s tim ništa, kao, on bi možda trebao imat razumijevanja, valjda s obzirom da je ista kategorija), gospodine Benigni, imamo jednu ulogu za vas (ha-ha-ha), željeli bismo vam poslat scenarij (sve u jednom dahu)… pauza… Gospodin Benigni je na snimanju, oprostite, pogriješio sam, kažem, gospodin Benigni je na snimanju sljedećih šest godina, aaaa tako dugooo, pitam, gospodin Benigni je jako zauzet, znate, aha, je l' postoji mogućnost da pročita jedan scenarij, pitam, gospodin Benigni ne čita scenarije, aha, dobro, je li moguće da ga pročita netko umjesto njega, pitam, postoji, odgovori simpatičan glas, ja sam asistent pomoćnika tajnice gospođe Benigni, ona o svemu odlučuje, i ne čitam scenarije, morate se javiti izvršnom asistentu asistenta pomoćnika tajnice gospođe Benigni, on čita scenarije, ali mislim da ih ima jako puno u ladici, štoviše, mislim da ima jako puno ladica, i da majstori upravo izrađuju nove ladice, ali vi svakako nazovite (dobijem broj), još samo da vas upozorim da gospodin Benigni ne glumi u filmovima u kojima nije producent, znate, aha, velim okej, hvala i doviđenja, jako ste ljubazni plus ljubim ruke i sve najbolje, pomislim, možda je to upravo ono što mi treba, prebacim sve na smiješnog gospodina Benignija i produkciju i marketing i sve živo.

Imao sam broj izvršnog asistenta pomoćnika tajnice gospođe Benigni neko vrijeme na stolu, vjerojatno je i taj izvršni imao još neke svoje pomoćnike, a oni svoje, a onda sam uletio u neki razgovor, uglavnom, bit tog razgovora je bila da se ustvari scenarij ne smije slat nikom živom, nikom, nikom, nikom, u tom se prometu popali glavna ideja, ona nestane putem u vidu magle i sve propada, ali kako ću onda pronaći ikoga, pitam, šalje se sinopsis, ali ja sam dogovorio drugačije… Uglavnom… Pored svih paranoja kojima sam polako, ali sigurno sve više i više preopterećivao ionako labilnu psihu stekao sam i novu. Scenarij mora u bunker i ne smije ga nitko vidjeti. Netko bi ga mogao oteti…