U nekoliko trenutaka prve epizode serije 'Nemoj nikome reći' spontano sam zahihotala. Međuigre mlade Helene (Mia Anočić Valentić) i njezinih roditelja duhovite su i za dosadašnje hrvatske standarde iznimno dobro komičarski tajmirane- posebno je zgodan ficlek u kojem majka Heleni tovari ručak na tanjur, a Helena se blazirano 'brani' od pretjeranih količina, pozadinsko prebacivanje 'patetičnog ijujukanja' s tamburaškog ispraćaja na sat tjelesnog također mi je izmamilo hihot i bilo je još nekoliko zgodnih, pametnih i nimalo pretjeranih fora na kojima možda nisam glasno zahihotala, ali se mogu uvrstiti u onu rubriku smješnoće koja bi se mogla nazvati 'ne umirem od smijeha, ali sam zadovoljna što se autor i ja razumijemo'. Ekipa koja je stvarala ovu seriju definitivno ima smisla za humor.

Bilo je i trenutaka koji su mi se dopali, ali ne toliko zbog duhovitosti i humora, nego zbog uvjerljivosti i prepoznavanja. Helena kao tinejdžerka-pametnjakovićka koja kroz svakodnevicu prolazi kolutajući očima i sanjajući mnogo krupnije stvari od banalne popoularnosti među vršnjacima izvrsno je pogođen, razrađen i odglumljen, od izraza lica do tipično tinejdžerskog pretencioznog, kvaziintelektualnog izražavanja. Slično je i s likom razredne štreberice i gaya Lukasa - i oni su uvjerljivi, razrađeni koliko su mogli biti u dosad jednoj prikazanoj epizodi te fino odglumljeni.

No onda su tu oni drugi trenuci - svi drugi razredni kolege i kolegice, na čelu s onima popularnima ugurani su u stereotipne prečace i do boli iskarikirani, što možda ide uz šaljivi i lepršavi ton serije, ali nije nimalo pomoglo glumi mladića i djevojaka koji ih tumače (drveniji su od klupa u kojima lakiraju nokte) kao ni uvjerljivosti njihovih životnih situacija.

Novi oblici komunikacije - Instagram, Facebook, SMS i ostale điđe koje su najavljivane kao jedna od glavnih prednosti ove serije doista su, za razliku od svih ostalih serija na domaćim programima prisutni, najčešće u grafičkom obliku oblačića s instant-porukama koji se stripovski pojavljuju iznad glava raznih likova kao ono o čemu razmišljaju - i to je zgodno - ali neko obilnije korištenje novih sredstava komunikacije u razvoju priče i drame očito tek još trebamo vidjeti u nadolazećim epizodama.

Kada se sve zbroji i oduzme, 'Nemoj nikome reći' definitivno je zgodna, do neke mjere svježa i pomalo pomaknuta serija za mlade, ali nije neka golema revolucija, na trenutke djeluje razvodnjeno i stereotipizirano te pati od nekih vrlo klasičnih te nerevolucionarnih mana iz duge tradicije domaće igrane produkcije.

Da se pojavila prije četiri-pet godina, možda bi mnogo više odskočila nego sada, no u međuvremenu su - iako polako i uz goleme napore - standardi domaćih serija ipak malo porasli. Dobili smo serije koje izgledaju kao prave serije, a ne kao nečiji YouTube kanal, dobili smo serije koje su svjesne trendova i standarda u svjetskog produkciji, a dobili smo i gledateljstvo koje sada više ne odmahuje rukom na riječi domaća serija, nego očekuje još takvih pozitivnih pomaka. 'Nemoj nikome reći' u takvom kontekstu NIJE toliko napredna, drugačija i pomaknuta kao što je mogla biti i ne iskače onoliko koliko je mogla odskočiti. No zabavna je, duhovita i simpatična i to će zasad morati biti dovoljno. Tko zna, možda nas u sljedećim epizodama još iznenadi.