Mungiu je postao globalnom superzvijezdom kada je na vrhuncu festivalske popularnosti tzv. 'rumunjskog vala' osvojio Zlatnu palmu dramom '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana'. Ove godine, za svoj novi film 'Iza brda' u Cannesu je primio nagradu za scenarij, a novi uradak temeljen je na stvarnom događaju o kojem sam redatelj kaže:

'Godine 2005. u novinama sam čitao o djevojci koja je posjetila prijatelja u malom, udaljenom manastiru u Moldaviji, ne bi li nekoliko tjedana kasnije tamo umrla od onoga što su mediji zvali 'egzorcizmom'. Vrlo brzo, taj je događaj završio na naslovnicama svih rumunjskih novina, a nije trebalo dugo da međunarodni mediji preuzmu priču. Lokalni biskup brzo je, čim je slučaj postao javan, izopćio svećenika i opatice povezane s događajem, oglušivši se o pravila koja zahtijevaju istragu. Pravoslavna crkva osudila je događaj i distancirala se od njega. Kasnije, 2012, odlučili su u potpunosti zabraniti čitanje molitvi koje su se koristile u borbi protiv 'vraga'. Ipak, internet je i dalje pun snimaka s mobilnih telefona, koji pokazuju da ta praksa i dalje postoji.'

Jeste li odmah kada ste saznali za incident počeli razmišljati o snimanju filma o njemu?

Tema me zanimala, ali više iz moje perspektive bivšeg novinara i ovisnika o čitanju novina. S pozicije filmaša, priča se činila previše senzacionalističkom, previše melodramatskom i srednjostrujaškom, ako uzmemo u obzir tisuće stranica napisanih o tome na internetu. Ali nastavio sam pratiti događaj, kroz ljude koji su bili upleteni u njega i njihovo suđenje, nakon presude...

Kada je pala odluka o snimanju?

Kada sam 2007. u New Yorku promovirao '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana', upoznao sam Tatianu Niculescu Bran. Poklonila mi je primjerak svoje knjige i pričali smo o incidentu. Početkom 2011. ponovo sam je sreo u Bukureštu, kada sam već pisao, a poklonila mi je novi roman koji je upravo završila, s mišlju da bi ga se on mogao pretvoriti u film. I taj je roman imao religijsku temu. Ponovo sam prošao kroz priču o manastiru. Počeo sam na internetu čitati mišljenja o tome što se dogodilo i otkrio da priča i dalje privlači tisuće komentara i dramatično polarizira ljude. Prvo sam napisao scenarij koji je bio jako razočaravajući – bio je previše blizak pravim događajima i nije imao duboko razumijevanje pravog problema, tragične priče o nesposobnosti, lošem tajmingu i odsustvu odgovornosti.

A kakvu ste priču zapravo htjeli napisati?

Svidjele su mi se knjige – nisu sudile nikome, nisu upirale prstom u odgovorne. Jednostavno su ukazale na to što se dogodilo, stilom koji je bio vrlo objektivan, poput BBC-a. Uvidio sam mogućnost pričanja priče iz tog kuta, čim sam uspio zaboraviti prvu priču. Moj konačni scenarij nije o tome što se dogodilo u tom manastiru – nije o tom svećeniku i tim opaticama. On je fikcija kojom sam se što sam više mogao udaljio od prave priče. Sačuvao sam duh knjiga, jer one nikome ne sude i ne upiru prstom u krivce... Film i dalje govori o krivnji, ali više se bavi ljubavlju i izborom, stvarima koje su ljudi u stanju učiniti u ime vjere, problemom razlikovanja dobra i zla, doslovnog shvaćanja religije...

Kako je prošlo snimanje?

Bilo je teško, jer morali smo izgraditi manastir i sve kuće koje ga okružuju. Snimali smo po zimi i bilo je strašno hladno, do minus 15 stupnjeva, a u takvim se uvjetima teško opustiti i razmišljati o likovima. Osim toga, riječ je o vrlo fizičkom filmu s dugim kadrovima pa je bilo jako teško glumcima koji su morali trčati, boriti se i u isto vrijeme brzo izgovarati svoje dijaloške rečenice. Set je izgrađen na brdu iznad gradića 100 kilometara udaljenom od Bukurešta pa je život od nekoliko tjedana i mjeseci daleko od doma također teško pao ekipi. Ali ono najvažnije od svega, snimanje je bilo teško jer je film okupio ljude s radikalno drugačijim religijskim stavovima, koji su sada radili na istom projektu.

Probe smo počinjali dok još nismo bili načistu s financiranjem cijelog projekta, a puno je detalja trebalo biti riješeno u jako kratkom vremenskom roku, što je bio dodatni pritisak, posebno meni. Vrijeme je bilo dodatni faktor – kad snimaš po zimi, nikad ne znaš što će donijeti sljedeći dan i stalno se moraš prilagođavati. Svjetla imaš samo od devet do tri, a prosječno dnevno snimanje traje dvostruko duže. Tu je i snijeg, za koji smo znali da nas može iznenaditi, ali bili smo šokirali količinom koja je padala – bila je to jedna od najžešćih zima u zadnjih nekoliko godina u zemlji.

Što očekujete od ovog filma?

Očekujem da će ga ljudi uspoređivati s mojim prošlim, a ne bi trebali – trebali bi samo gledati. Oba filma imaju nekoliko djevojaka i snažni muški lik, ali potpuno su drugačiji. Nadam se da će ljudi reći što misle nakon gledanja – nije važno koju stranu zauzmu, sve dok nisu pasivni poput svijeta u kojem živimo. Nadam se da će film reći nešto o okruženju u kojem živimo i o golemom utjecaju malih stvari na koje uglavnom ne obraćamo pažnju. Očekujem da će film u inozemstvu gledati, suditi i shvatiti puno drugačije nego kod kuće.