Rumunjskom scenaristu i redatelju Razvanu Radulescuu (1969) posvećena je ovogodišnja festivalska mini retrospektiva. Često nazivan ideologom i okosnicom rumunjskog novog vala, Radulescu je prošle godine režirao svoj prvi film 'Prije svega, Felicia', prikazan na ovogodišnjem programu, koji je napravio u suautorstvu s životnom i redateljskom partnericom, Nizozemkom Melissom de Raaf. Film je nastao u hrvatskoj koprodukciji, a s autorima je održan još jedan u nizu (kišnih) Doručaka u Motovunu, na kojem su otkrili brojne zanimljivosti o radu na scenariju te njihov skeptičan stav prema hvaljenom novom valu suvremenog rumunjskog filma.

Za početak, kako to da je film 'Prije svega, Felicia' postao hrvatska koprodukcija?
Tijekom boravka na producentskoj radionici EAVE susreli smo Ankicu Jurić-Tilić i njezinu ekipu, koja je tamo bila jer su razvijali film 'Crnci'. Povezali smo se i odmah smo se našli u stavovima. Svi mi iz manjih zemalja obično hrlimo tražiti koprodukciju velikih kinematografija, no u tom slučaju koprodukcija obično diktira sadržaj. Mi smo dobili malu ali značajnu podršku iz Hrvatske, a drugi put ćemo mi biti ti koji će pomoći.

Kako se prilikom procesa pisanja ili zajedničkog režiranja nosite sa sukobima ega?
Razvan Radulescu: Pisanje nikada nije ravnomjerno raspoređeno, doprinosi se mijenjaju u određenim periodima ali ako nema zadovoljstva u suradnji, jednostavno neću raditi. S ljudima koji mi se ne sviđaju, ne surađujem.
Melissa de Raaf: Ovisi o tome koliko ste iskreni u procesu rada, ako želite prenijeti emocije, ego automatski slabi.

Kako ste u filmu spojili različita kulturološka iskustva?
Melissa de Raaf: Nizozemska se ponosi svojim multikulturalnim pristupom. Ljudi će prema vama biti otvoreni, vrlo srdačni i prijateljski nastrojeni, dočekat će vas vrlo toplo, ali ako želite iskreno zatražiti pomoć ili osloniti se na ljude koji su vam se donedavno predstavljali prijateljski, nećete naići na bliski odnos. Sva vrata se brzo zatvaraju.
Razvan Radulescu: Isto kao i Rumunjska u kojoj ljudi tradicionalno vole vjerovati da su odgajani liberalno i tolerantno. Iza svega toga, naravno, postoje čvrsto zadane granice koje morate poštovati. Ako ostajete u gostima kraće vrijeme, osjećate se kao kod kuće, svi će biti vrlo velikodušni, ljubazni, ali ako odlučite ostati, zauvijek ćete biti obilježeni kao emigranti. S jedne strane ste odmah prihvaćeni, a naknadno vam je odsječena svaka pomoć. Zapravo, između Rumunjske i Nizozemske postoji dosta sličnosti. Mislim i na kulturu, odijevanje, ali prije svega na identičan odnos prema ozbiljnim situacijama i dubokim emocijama kojima se pristupa se s određenom lakoćom i neozbiljnošću. Zatim, tu je i jezična poveznica, u korištenju deminutiva za apsolutno sve, čak i najmanje stvari. To se onda u protuteži izražava kao kompleks superiornosti. Rumunji vole vjerovati da su tolerantni, ali zapravo nisu. Ja priznajem da nisam dobra osoba, vrlo sam nervozan i brzo postavljam granice. Svi Rumunji uživaju vjerovati da su najpristupačniji ljudi na svijetu. Ali ipak s razlogom postoji uzrečica da ribe i gosti ostaju svježi tri dana.

Smatrate li se jednim od predvodnika rumunjskog novog vala?
Razvan Radulescu: To je vrlo laskava titula, ali ne mislim da je istinita. Svaki redatelj koji je poznat kroz rumunjski novi val ima specifičan pristup filmovima. Gotovo da ne postoje sličnosti između Piua ili Munteana. Možda se očituju u poveznici pokazivanja totalitarizma, ali kroz potpuno drukčiju prizmu. Svi donose novi pristup filmskom jeziku i ja većinu vremena uspijevam prepoznati što žele prikazati. Međutim, kod našeg filma 'Prije svega, Felicia' oni ne pokazuju istu dozu tolerantnosti. Znao sam vrlo precizno što želim i film je evoluirao u tom smjeru, ali naše eksperimentiranje nije naišlo na razumijevanje. Njihova realnost kojom se inspiriraju potpuno je drukčija od moje. Sve je počelo mojim ranijim scenarijem 'Roba i lova', taj film je bio loše primljen, govorili su nam da nemamo pojma, da se tako ne može pisati dijalog. Ipak, film je ušao u Cannes, a nakon njega se dogodio i film 'Smrt gospodina Lazarescua', doživio je uspjeh i svi su shvatili da treba usvojiti taj stil. Potom su ga razni redatelji počeli imitirati i dosegli njime različite razine poštenja.

Kakav je vaš odnos prema stvarnosti u zadnjem filmu?
Razvan Radulescu: Nikad zapravo ne prezentirate stvarnost. Ako ste sretni, možete uočiti oznake, pokazatelje realnosti, a ono što je meni bitno je redundantnost. Ne u pejorativnom smislu, već kao bitna komponenta svakog diskursa, kad promatrate kako ljudi međusobno reagiraju. Naučite se oslanjati na tu viziju kad reprezentirate i rekreirate vlastitu stvarnost, a samo pokazujete markere redundantnosti.
U 'Prije svega, Felicia' kamera ostaje na likovima puno duže nego što bi trebala, kako bi zabilježila informacije, objekte, trenutke koji čine ono što je propušteno i nije izgovoreno. Ti detalji su tu da popune dijelove koji nisu jasno pokazani u eksplicitnim scenama.

Postaje li procvat u rumunjskoj kinematografiji dio većeg umjetničkog pokreta?
Razvan Radulescu: Ne bih rekao. U književnosti to uopće nije vidljivo, možda djelomice u kazalištu. Mislim da to nije moguće, ako pogledate segmente filmova novog vala, u njima možete pronaći elemente minimalizma i onda ih pronaći i u drugim umjetničkim djelima, ali opet ostaje činjenica da se ti filmovi obraćaju stvarnosti na drukčiji način. Taj određeni dio koji se ne može reproducirati u literaturi.

Je li se promijenila struktura suvremene rumunjske filmske publike?
Razvan Radulescu: Rumunjski film uvijek varira između 5.000 i 20.000 gledatelja, nikad ne prelazi tu granicu, bez obzira na reklamnu kampanju ili kvalitetu filma. Imamo samo 34 kina, ako izuzmemo multiplekse kojima nije isplativo distribuirati domaće filmove. Radije će pustiti zadnje smeće od američkog filma, nego rumunjski film od kojeg nemaju zaradu. Što se tiče publike zadnjeg filma, bila je uglavnom ženska, i to od 25 do 60 godina.

Osim Felicije, istaknuti lik u filmu je njena majka. Što je mislila vaša majka o toj ulozi, je li vas ona inspirirala dok ste pisali scenarij?
Razvan Radulescu: Nije, s njom imam vrlo dobar odnos i odmah sam joj poslao scenarij da ga pročita. Iako nije imala primjedbe na scenarij, nakon što je pogledala film pozvala me u posjet, pod izlikom postavljanja zavjesa, koje nije uspjela sama objesiti. Dok sam joj pomagao, pripremila je obilan doručak, kakav inače nikad ne sprema i oprezno me upitala da li sam joj htio nešto poručiti filmom? Kad sam rekao da nisam, ništa posebno, što joj već generalno nisam objašnjavao, rekla je da je jako ponosna na ono što radim. To je bio prvi put da je tako nešto rekla. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka u mom životu.