Svoja dva nova filma, 'Max Schmeling' i 'Bloodrayne: The Third Reich', Uwe Boll je snimio u Hrvatskoj. Postoji li, osim toga, bilo koji drugi razlog za pogledati ova dva filma?
Uwe Boll uvijek je znao kako najbolje unovčiti uvrede. Zvali su ga najgorim redateljem svih vremena, iako to baš i nije bio, ali etiketu je ubrzo uspio pretvoriti u brend. Bijes generiran uglavnom unutar gejmerske zajednice kopnio je kako se Boll ostavljao adaptacija vide igara pa se sve više okretao pokušajima dokazivanja da je sposoban iznenaditi izvan šprance koja ga je učinila globalnom zvijezdom. No gubeći mržnju za svojim vratom, gubio je i hype
Negdje taman u to vrijeme stigao je u Zagreb snimati 'Maxa Schmelinga', priču o legendarnom boksaču i humanistu Hitlerove njemačke, koji se tridesetih borio protiv američkog teškaša Joea Louisa (a na kućnom frontu protiv nacističkih zločina), a potom završio u Luftwaffeu. Bio je to tek početak skladnog braka s Hrvatskom i studijom Jadran Film, kojima se Uwe ubrzo nakon finaliziranja 'Schmelinga' vratio snimiti čak tri nova naslova paralelno, iako je na kraju priča, tipično balkanski, završila razvodom, obilježenim jednom provalom i pljačkom ureda, svađama oko love s ekipom te gruntanjem producenata koji jedan drugome prebacuju krivnju za gubitak povjerenja.
'Max Schmeling' tipičan je primjer Uwe Bolla 'u ozbiljnom modu' – film koji se trudi biti pametnijim nego što istinski jest, maratonska lekcija iz sportske i političke povijesti, u osnovi kilava sportska biografija i pomalo ratni B-film koji nije ni krajnje grozan, niti baš dobar. Jednostavno jest – što možda i jest najgora kritika za neko djelo, u ovom slučaju degradirano ne samo školskom sljedbom narativne linije i blesavom zbirkom klišeja, već i odsustvom bilo kakvog autorskog udarca. Mnoge scene borbe unutar ringa teško je razlikovati jednu od druge – dijelom zbog traljave i nemaštovite režije, a dijelom i zbog toga što svaka, gdje god i kad god da se događala, izgleda kao da je snimana u istoj zamračenoj garaži.
No za našu publiku ima i pokoja simpatična zanimljivost, od silnih šetnji Zrinjevcem do premlaćivanja Stipe Drviša. Upravo taj lokalpatriotski faktor jest i glavni razlog zašto bi itko od vas bio zainteresiran za 'Bloodrayne: The Third Reich', treći nastavak serijala zasnovanog na videoigri, čije su prve dvije adaptacije bile uvelike zaslužne za spomenuti status 'najgoreg redatelja na svijetu'.
Već prvi treatment za scenarij ovog filma, koji je potpisnik ovog teksta imao prilike držati u rukama tijekom najranije pregovaračke faze projekta, pokazao je da će 'Bloodrayne: The Third Reich' biti, barem konceptualno gledano, jedan od luđih naslova ovog redatelja. On je svojih nekoliko uradaka u posljednjih godinu do dvije na briljantno ekonomičan način povezao iskorištavanjem istih kostima i produkcijskih uvjeta, ulazeći u kreativnu 'fazu Drugog svjetskog rata'. Naime, u istom nam paketu ove godine tako dolaze i 'Auschwitz' i parodija 'Blubbarella', snimljeni praktički na istim setovima, s istom kostimografijom i statistima Jadrana.
Nažalost, odustalo se od najbizarnije ideje iz treatmenta za novi 'Bloodrayne' – one po kojoj bi uz njemačku vojsku glavne negativce trebali činiti i ustaški jurišnici – ali na kraju smo ipak dobili sagu s istočnog fronta, gdje heroina Rayne sa svoja dva mača pokušava spriječiti naciste da Adofu Hitleru ubrizgaju vampirsku krv koja bi ga učinila besmrtnim.
Po svim parametrima filmske kvalitete, 'Bloodrayne: The Third Reich' nije nimalo iznad 'Maxa Schmellinga', iako traje gotovo dvostruko kraće, što je svakako podnošljivije od 'Schmelingovih' beskrajno repetativnih i bolno komornih dva sata. Usto je svakako puno zabavniji te sadrži bestidno nametljivi dekolte Natassije Malthe (koja prilično sliči Asiji Argento, što je također bonus), cheezy lezbijsku erotiku, pristojnu masku i na trenutke gledljivo koreografiranu akciju. Očekivati išta više od ovog serijala, bilo bi... previše.
